“GRAD - TO STE VI”: HNK Vukovar 1991, mjesto među elitom i tiha pobjeda dostojanstva
Piše: Karlo Hrženjak |
Sport |
02. lipanj 2025.
Više od nogometa. Ovo je priča o Vukovaru, o tihoj snazi, simbolici i povratku dostojanstva - na teren, među elitu.
Vukovarski vodotoranj (Foto: Miroslav Šlafhauzer/Cropix)
Vukovar se ne diže iz pepela. Vukovar se vraća - tiho, dostojanstveno, s pogledom usmjerenim naprijed, ali sa srcem čvrsto usađenim u ono što je preživio. I zato kada HNK Vukovar 1991 osigura plasman u najviši rang hrvatskog nogometa, to nije vijest iz sportskih kronika. To je priča o povratku grada heroja u red onih koje se više ne gleda sa sažaljenjem, nego s poštovanjem. I to ne zato što mu je “napokon nešto uspjelo”, nego zato što je izdržao sve i još uvijek - stoji.
Jer, kako je to rekao Siniša Glavašević, glas Vukovara u najcrnjim danima:
“A grad, za nj ne brinite, on je sve vrijeme bio u vama. Samo skriven. Da ga krvnik ne nađe. Grad - to ste vi.”
U tih nekoliko rečenica stane sve - grad koji je preživio, ali i klub koji se gradio polako, daleko od reflektora, ali nikada bez vjere.
Nema shortcutova do vrha
Za razliku od mnogih hrvatskih klubova čije su ambicije ponekad brže od infrastrukture i organizacije, Vukovar je gradio temelj. Nije bilo milijunskih pojačanja, nema sjajnih sponzora koji iz fotelja kroje strategije, niti titula koje vise s plafona klupskih prostorija kao zastave starih ratova. Bilo je - volje.
Klub koji nosi ime godine koja je za Hrvatsku, a posebno za Vukovar, značila sve - početak, bol, ponos i žrtvu - nije mogao biti tek još jedan nogometni entitet. HNK Vukovar 1991 je osnovan s razlogom, ne kao projekt, već kao zavjet. I možda je baš ta ideja bila njegov najveći kapital.
Jer stadion na Borovu naselju nije Marakana, ali ima nešto što se tamo ne može kupiti - osjećaj da se tu ne igra samo za bodove, nego i za one kojih više nema. I za one koji su godinama čekali da grad ponovno nešto slavi, bez da u isto vrijeme prekriva lice dlanovima.
Povijest kao uteg i motiv
Nogomet u Vukovaru nije novo poglavlje, već nastavak knjige koja je prekinuta metkom, granatom i šutnjom. Stari Vukovar ’91 bio je simbol otpora i ponosa još 90-ih, ali i žrtva rata, poput mnogih institucija u tom gradu. Nakon svega, bilo je pitanje hoće li se uopće ikada vratiti.
No, klub se vratio. I vratio se kao što to gradovi heroji čine - skromno, ali s jasnim ciljem. Kroz Treću HNL, pa do Drugoligaških obračuna, Vukovar je svaki korak prema vrhu morao izboriti bez prečaca. Svaka pobjeda bila je šaptom ispraćena riječima “još samo malo”. A kad je došla - bila je to šaka stisnuta od prkosa.
Vukovar protiv Opatije -simbolika na kvadrat
I onda, 1. lipnja 2025. - utakmica protiv Opatije. Dovoljno je bio i bod, ali ovo je Vukovar. Ovdje se ne ide na minimalizam, ovdje se - pobjeđuje. Gol za 1:0, i ulazak u SuperSport HNL - 25 godina i 19 dana nakon Bobanovog udarca nogom koji je simbolizirao početak kraja bivše države. Prvi, tihi znak otpora. Prva poruka da dolazi nešto novo, i da će to novo imati svoje boje i svoju himnu.
Možda nikad više nitko neće spojiti ta dva datuma - ali u ovom slučaju, simbolika nije stvar slučajnosti, već sudbine. Hrvatska se počela rađati u kaosu, a Vukovar je bio njezino rodilište - i grobnica. Nije čudo što baš ovaj klub, koji nosi godinu najveće žrtve u svom imenu, sada ponosno ulazi među najbolje.
Nema glupih parola, samo smisao
Ovo nije priča za naslovnice s uskličnicima. Nema bombastičnih izjava ni spektakla. Vukovar ne traži ništa. On jednostavno - postoji. I postoji kroz svoj klub. Nema tu puno riječi, ali ima djela.
Djeca koja sada gledaju Vukovar 1991 kako ulazi u HNL neće se možda ni sjećati što se sve dogodilo 1991. Ali će znati da njihov klub nije samo sportska institucija - nego živi podsjetnik da se i nakon najcrnje noći može ponovno igrati pod reflektorima. I pjevati. I veseliti. Bez da se zaboravi.
Za kraj: Grad koji nosiš i stadion koji još čeka
Ulazak HNK Vukovar 1991 u najviši rang hrvatskog nogometa nije samo sportska vijest - to je poruka. Poruka da grad koji je bio sravnjen, koji je bio tišina, danas ponovno pjeva. Ali kao i mnogo puta u svojoj povijesti, i sada mora nešto žrtvovati. I ovaj put, opet se prilagođava.
Stadion u Borovu naselju, još neko vrijeme, neće zadovoljiti prvoligaške uvjete. I tako će Vukovar u svojoj povratničkoj sezoni igrati - u tuđem gradu. Kod susjeda, u Vinkovcima, na stadionu Cibalije, koji će postati njihov privremeni dom za cijenu koja je blizu milijun eura. I to nije malo za klub skromnih mogućnosti. Ali ako netko zna što znači platiti cijenu da bi ostao na nogama - onda je to upravo ovaj klub. I ovaj grad.
I ta slika - vukovarski klub koji igra svoje prve prvoligaške utakmice izvan vlastitog grada - nije poraz, nego još jedan dokaz otpornosti. Prilagodljivosti. Spremnosti da se ide korak po korak, pa makar i preko crte tuđeg terena. Jer Vukovar zna: važnije je što nosiš u sebi, nego gdje stojiš.
Kao i onda, 1991., kad se nije igralo na domaćem terenu, kad se ginulo za svaki pedalj - sada se, u miru, bori s istom upornošću. I opet će se čekati, graditi, strpljivo. Jer ne traže čudo - traže šansu. Da ostanu, da izdrže, da se jednog dana vrate na vlastiti stadion - ne samo kao članovi prve lige, već kao domaćini koji više nikome ne duguju ništa osim poštovanja.
Možda je to ono što je Glavašević pokušavao reći:
“Grad - to ste vi.”
A sada je jasno - i klub. Klub ste vi. Vukovar ste vi.
I na terenu, i izvan njega.
Ako Vam je tekst bio vrijedan ili poticajan,
možete nas podržati neobaveznom donacijom - počastite nas virtualnom kavom ☕
Hvala 🤍
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
• pratite nas na društvenim mrežama •
