Novak Đoković - Persona non grata? Genij reketa i zagonetka ljudskog karaktera

Piše: Karlo Hrženjak   |   Sport   |   31. svibanj 2025.

Ovo nije pokušaj idolizacije, niti hladna statistička analiza - već realan, balansiran pogled na Novaka Đokovića.

Novak Đoković u Genevi osvaja 100. single naslov (Foto: New Haven Register)

Novak Đoković, sportaš koji već gotovo dva desetljeća redefinira granice mogućeg u profesionalnom sportu. Bez senzacionalizma, ali i bez uljepšavanja, riječ je o prikazu sportaša čija se karijera ne može razumjeti samo kroz brojke, već kroz upornu, često nevidljivu ljudsku borbu - protiv tijela, protiv percepcije, protiv očekivanja.

Stotka u Genevi - tek broj ili potvrda veličine?

Proteklog vikenda Novak Đoković osvojio je svoju 100. ATP titulu, i to u švicarskoj Genevi, gotovo pa u dvorištu Rogera Federera. Skromno, gotovo nezapaženo u širem medijskom prostoru, kao da je u pitanju neki igrač iz TOP 30 koji je uhvatio zalutali turnir pred Roland Garros. Ali nije. Bio je to Novak Đoković - čovjek koji drži rekorde koji se protežu od Australije do New Yorka, od Monte Carla do Tokija.

Sto naslova. Ne bilo kakvih - govorimo o kombinaciji Grand Slamova, Mastersa, ATP Finalsa i ostalih prestižnih turnira. Ipak, za Đokovića to nije vrhunac. To je samo još jedna stanica u potrazi za neuhvatljivom 25. Grand Slam titulom. Jer, dok većina njegovih generacijskih suputnika penzionerski uživa u golfu i vinskim turama, Nole trenira. I to ne trenira kao “neki tamo veteran”, već kao čovjek kojemu tijelo i dalje služi kao švicarski sat, premda je ponekad više šamanski kristal nego klasični mehanizam.

Karizma, ali na balkanski pogon

Ako bismo karizmu mogli mjeriti u oktanima, Federer bi bio parfimirani Bentley, Nadal masivni traktor, a Đoković - pa, Đoković je terenac bez navigacije, ali s punim spremnikom goriva. On nije uvijek najugodniji lik u sobi, ali je gotovo uvijek najiskreniji. I to je ono što mu dio svijeta nikako ne može oprostiti.

Đokovićeva karizma nije klasična. Nije onaj medijski ispolirani šampanjac, nego više travarica - jaka, domaća, i ako ne znaš s njom - možeš se opeći. Neki će reći da mu fali šarma, drugi da mu smeta što nije zapadnjačkog porijekla, a treći će istaknuti da su mu izjave često nespretne, osobito u kriznim trenucima (pozdrav svima koji su još uvijek osjetljivi na Australian Open 2022 i njegov stav o cjepivima). No realno - koliko tenisača s takvom količinom kritike i neprihvaćenosti bi uspjelo ostati na vrhu više od desetljeća? Malo, gotovo nitko.

Mentalna tvrđava i tijelo s garancijom

Đokovićeva mentalna snaga mogla bi se usporediti s betonskim bunkerom u kojem još uvijek odzvanjaju mečevi s Wimbledona 2019. ili Roland Garrosa 2021. Gubi 2-0, gubi publiku, gubi energiju, ali ne gubi sebe. To je ono što ga čini posebnim - njegova sposobnost da izdrži, da ne poklekne ni kada publika kolektivno navija protiv njega, ni kad bol probija granice razuma.

Teniski intelekt Novaka Đokovića vjerojatno je najrazvijeniji u povijesti sporta. Njegova sposobnost anticipacije, čitanja protivnika i taktičkog prilagođavanja gotovo je kompjuterska. I nije to nikakva magija - već godinama živi na režimu koji bi većinu nas bacio u depresiju: strogo kontrolirana prehrana bez glutena, bez šećera, bez mesa - ponekad se čini i bez radosti, osim one nakon osvojenog poena. Spavanje? Ako uopće i spava. Rituali? Više puta je znao reći da nije rob rituala, ali opet - uvijek se zna tko dolazi na teren uz iste pokrete, iste grimase, istu posvećenost.

Trenira i kad ne bi trebao, ponekad i kad ne bi smio. Nastupa s ozljedama koje bi većinu tenisača natjerale na višemjesečni odmor. Ali ne i njega. Možda je zato toliko dugovječan. Ili možda zato što, kako je jednom rekao, “još uvijek sam gladan, još uvijek imam misiju”.

Bez Zlatnog Slam-a, ali s misijom

Nole nikada nije osvojio sva četiri Grand Slama u istoj sezoni. I to je možda ona jedina “mrlja” koju će kritičari koristiti kao argument u raspravi o najvećem svih vremena. Ali treba biti pošten - nije ni Federer, nije ni Nadal. Samo Steffi Graf. A Đoković je bio na samo jedan meč od tog podviga.

U eri u kojoj svi žele vidjeti “najvećeg” ukalupljenog po holivudskom receptu, Đoković se nikad nije dao ukalupiti. Nije osvojio srca britanske publike kao Roger, ni divljenje španjolskih fanatika kao Rafa, ali je osvojio - realnost. I povijest. I brojke. I teren.

Đoković očima ljudi koji ga poznaju

Mićo Dušanović, jedan od posljednjih sportskih romantika i bez sumnje najkultnijih sportskih novinara u regiji, nedavno je u jednom intervjuu izjavio: “Svi su  Đokovića ponekad napadali, ali moje iskustvo s njim je izuzetno. Na Wimbledonu je bilo najlakše doći do njega. Nakon što bi uspostavili kontakt prvi dan, svaki idući bi me pozdravljao, pitao kako sam, uvijek odvojio vrijeme.” Možda ima veze što su iz istog podneblja, ali prije svega moramo priznati i zaključiti - Novak je izuzetna osoba.

I to je često zaboravljena dimenzija Đokovića. Iza hladne press-konferencijske fasade, stoji čovjek koji zna biti topliji od većine svojih kritičara. Čovjek koji nikad ne zaboravlja svoje korijene, svoje suigrače, ni svoje obveze.

Trojica velikana - i jedan nepriznati kralj

Roger Federer je bio umjetnost. Rafael Nadal - borba. Novak Đoković je - znanost. Savršena sinteza tijela, uma i strategije. Ako je Federer bio Mozart, a Nadal Beethoven, onda je Đoković - Tesla. Neshvaćen, ali genij. Možda ne uvijek najomiljeniji, ali najefikasniji. Najizdržljiviji. Najkonzistentniji. A kad se prašina jednog dana slegne i emocije nestanu, ostat će činjenice. A one ne lažu.

Zahvalni smo što smo živjeli u eri ove trojice. Kao da su se zvijezde uskladile da nam podare tri različita arhetipa teniske veličine, da nas nauče kako se različitim putevima dolazi do vrha. Ali Đokovićev put bio je najtrnovitiji. I zato možda najvrijedniji.

Teniski genij koji prkosi definicijama

Novak Đoković je jedinstven slučaj u povijesti sporta. Čovjek koji je redefinirao dugovječnost, koji je promijenio poimanje titule/stigme “profesionalac” i koji je, usprkos svemu, ostao svoj. Nije tražio odobravanje, ali ga je zaslužio. I ne, možda nikada neće biti “najvoljeniji”, ali povijest ne bira srcem. Ona bira činjenicama.

A činjenice govore da tenis nikad neće vidjeti nekog poput Novaka Đokovića. I sport općenito vjerojatno neće. Zato, voljeli ga ili ne, možemo biti sigurni u jedno: upravo gledamo teniskog genija kakvog možda više nikada nećemo doživjeti.

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

• pratite nas na društvenim mrežama •