Zlatko Dalić u 8 godina i 100 utakmica - Šapitov performans i kako izdržati sve što hrvatski nogomet prije nije mogao

Kolumnist Piše: Karlo Hrženjak   |   Sport   |   08. listopad 2025.

A stota eto na vratima.

Zlatko Dalić u kvalifikacijskom srazu protiv češke upisat će 100. utakmicu na klupi reprezentacije

Na sutrašnji dan, 9. listopada 2017., prije točno osam godina, Zlatko Dalić prvi je put vodio Vatrene. Od tog Kijeva do danas - sve je ostalo povijest. (Foto: Hrvatski nogometni savez/Facebook)

Devetog listopada 2017. Hrvatska je igrala protiv Ukrajine u Kijevu. Ulog je bio “sve”, a na klupi novi izbornik, u liku čovjeka kojeg sigurno nitko nije očekivao - Zlatko Dalić. Dva dana ranije većina je znala za njega tek “u prolazu”, a sutra, točno osam godina kasnije, vodit će reprezentaciju u svojoj stotoj utakmici. Isti datum, ista pozicija, potpuno druga priča.

Kada ga je HNS imenovao, pola javnosti je slegnulo ramenima, druga polovica zakolutala očima. Jer, eto takav smo mentalitet. Bio je ustvari privremeno rješenje iz svih perspektiva. Kad si iz Livna i ne dolaziš s pedigreom velikih europskih klubova, ljudi te ovdje najčešće dočekaju s “vidjet ćemo”. Takva je doduše bila i klima s obzirom na male šanse za odlazak u Rusiju, ali Dalić je “vidio” i izdržao sve.

 

Nulta točka Kijev

Te jeseni 2017. hrvatski nogomet bio je na rubu živčanog sloma. Atmosfera otrovna, momčad iscrpljena, navijači zasićeni, a izbornik, po tradicionalnom domaćem receptu, promijenjen doslovno usred kvalifikacija. Dalić je sjeo na klupu dva dana prije utakmice koja je odlučivala o svemu. Bez vremena za pripremu, bez prave prilike da upozna igrače, bez ikakve garancije i praktički sa samo jednom šansom.

Uoči odlaska u Kijev sve je izgledalo kao da Hrvatska stoji na tankom ledu. Kramarić je zabio dva gola, Modrić odigrao kapetanski, a novi izbornik stajao je uz aut-liniju miran kao da vodi prijateljsku utakmicu. I nije u osnovici bio ovo susret s nekim bajkovitim početkom, nego čisto preživljavanje. No to preživljavanje pretvorilo se u priču koja traje već evo osam godina.

 

Rusija 2018. - kad se sve poklopilo

Nije Dalić otišao u Rusiju s velikim obećanjima. Otišao je s idejom da napravi ono što vrlo dobro zna - posložiti svlačionicu, čime je i pogodio bit. Bez potrebe da izumi novi nogomet, uspio je stvoriti klimu u kojoj svatko zna gdje mu je mjesto. E to pak je u Hrvatskoj već samo po sebi čudo.

Penali protiv Danske i Rusije, Engleska u polufinalu, pa ono moskovsko finale. Svaka od tih scena danas izgleda kao dokument vremena i pravo uprizorenje onog Čosićevog “dovođenja pred vrata raja”. U Rusiji se dogodilo nešto što se ne može planirati ni predvidjeti, a momčad koja nije bila najbolja postala je najkompaktnija. Dalić u svemu tome nije bio neki heroj u spotu, niti se gurao pred kamere, niti skupljao zasluge. Jednostavno je bio (i ostao), kako bi u njegovom kraju rekli, točno tamo gdje mora biti, “na svom mjestu”.

Na kraju, kad su se vratili sa srebrom, zemlja je slavila kao da su došli kući s trofejom. I zapravo je i bilo tako.

Godine između

Nakon Rusije došlo je ono što obično dođe kad euforija splasne. Kritike, analize, očekivanja da svaka nova utakmica mora izgledati kao produžetak bajke. Dalić je, međutim, radio ono što većina trenera današnjice ni ne zna. Čekao je, gradio ispočetka i to bez rušenja, vikanja i(li) traženja alibija. 

U smjeni generacija, uveo je mladost, starosjediocima pustio da ih usmjeravaju i podržavaju, te nastavio s pisanjem poglavlja koje možda nitko nije ni očekivao. I sve se to događalo polako, gotovo neprimjetno, ali je itekako funkcioniralo.

Kada pak je u Elcheu stiglo onih 6:0 od Španjolske, većina bi trenera, a pogotovo na našim prostorima, nakon toga letjela kroz prozor. Dalić ipak, opravdano i zasluženo nije. Ušao je u avion, došao doma i sutradan u svom stilu rekao da nije bilo lijepo, ali nije ni tragedija. I to je bio kraj drame. U zemlji koja od svega radi dramu i koja je to relativno dobro prihvatila, moramo zaključiti da se time ustvari dogodila jedna majušna revolucija.

 

Liga nacija - od potopa do finala

Kada je pokrenut koncept Lige nacija, Hrvatska je izgledala kao da joj to natjecanje nije ni potrebno. Realno, na prvu je većini reprezentacija iz svjetskog vrha to i izgledalo tako. Onaj poraz u Elcheu bio je najteži u povijesti Vatrenih, no kako su godine prolazile, Dalić je od te iste Lige nacija stvorio dokaz da kontinuitet ima smisla.

Pobjeđivali smo Francusku, Dansku, Austriju, a 2023. odveo nas je i do finala. U Rotterdamu je opet bila Španjolska, opet penali, ali ovaj put bez sreće. Ipak, ono što je ostalo važnije, jeste da je Hrvatska postala redovan gost završnica. I ne zaboravimo da se to sve događalo u eri u kojoj je većina bivših svjetskih polufinalista već nekoliko puta mijenjala izbornike.

Dalić nije morao osvajati da bi pokazao da zna trajati, što u nogometu, pa čak i sportu općenito - a osobito u hrvatskom - vrijedi više od pehara.

 

Europske lekcije

Europska prvenstva bila su surovija. Na Euru 2020, odigranom 2021., Hrvatska je nakon lude utakmice u osmini finala izgubila od Španjolske 5:3. Na Euru pak 2024. nije prošla ni skupinu. Poraz od Španjolske 0:3, remiji s Albanijom i Italijom, i onaj gol Zaccagnija u 98. minuti koji je sve srušio.

Dalić je u takvim primjerima svojom reakcijom pokazao upravo ono što je i izjavio ususret jubilarnoj 100. utakmici na klupi Vatrenih: bilo je puno lijepih trenutaka, ali i onih manje lijepih, samo što on pamti one prve. I momčad je uvijek stala iza tih riječi, kao uostalom i on uvijek iza njih, a u tome je možda sva njegova tajna. Nikad nije ignorirao padove, ali ih nije ni nosi sa sobom.

 

Katar 2022. - iskustvo bez iluzija

Četiri godine kasnije, novo svjetsko prvenstvo. Hrvatska više nije bila promatrana kao iznenađenje, već kao protivnik kojega bi najbolje bilo izbjeći. I nije možda bilo one bajkovite energije iz Rusije, ali bilo je rutine, vjere, moramo priznati i malo sreće, te nečeg što se u ovom nogometu teško nauči. To je upravo ono samopouzdanja koje se stvaralo bez nepotrebne buke.

I tu dolazi taj Brazil kao test koji će se pamtiti. Neymar zabija u produžetku, Brazilci slave i sve izgleda gotovo. Ipak, onda Petković izjednačava, pa penali, pa Livaković uzima prvi i na kraju eto Marquinhosa. E taj trenutak. U zemlji od četiri milijuna duša, uz još nekoliko milijuna rasutih po svijetu, sve je u sekundi stis’lo u želucu (op.a. ako samo to). On puca, lopta udara u stativu i vraća se natrag, a Hrvatska prolazi u polufinale.

Treće mjesto, isti gard i Marko Šapit

Na HRT-u Marko Šapit, uvijek pun one posebne komentatorske emocije kad igraju naše reprezentacije ili kad netko predstavlja našu državu, a on za mikrofonom puca od osjećaja i proživljava svaki trenutak kao da mu o tome ovisi život. Prvo muk, a onda eksplozija i TV prijenos konvertiran u čisti, sirovi trenutak kolektivne ludosti. I u toj sekundi, kao da se cijela Dalićeva era slila u jednu sliku: mir, strepnja i onaj “metalni” zvuk stative koji sve mijenja.

I ako uopće postoji simbolika, onda je ta scena čisti Dalić. Mir dok svi paničare, pa lom kad sve sjedne na svoje mjesto.

Ta bronca iz Katara možda je izgledala manje glamurozno, ali bila je i potvrda da Rusija nije bila slučajnost. Hrvatska je opet bila među tri najbolje na svijetu i sve to bez velikih riječi i bez uvodnih medijskih spektakala.

Dalić se u tom razdoblju pretvorio u stabilnu točku koju nogometni svijet rijetko viđa. U zemlji koja ima kratko pamćenje i još kraći fitilj, on je uspio opstati osam godina na istoj klupi. E to se “u nas” ne događa. Nije postao lik iz reklame, niti je tražio spomenike. Samo je radio na svoj način.

 

Od Kijeva do stote

I tako sutra, 9. listopada 2025., točno osam godina nakon Kijeva, Dalić će voditi Hrvatsku stoti put. Brojka sama po sebi zvuči kao slučajnost, što nikako nije. Kad nešto traje toliko dugo, posebice u tako mentalitetno zahtjevnom krajoliku, znači da nije sreća.

U osam godina preživio je nekoliko ciklusa, dvije svjetske medalje, jedno finale Lige nacija, bezbroj tekstova o “kraju jedne ere”, a sve promjene generacija pretvorio u konstantu reprezentacije. I u svemu tome je ostao miran, isti i bez potrebe da objašnjava što radi.

Njegov najveći trik bio je upravo to što nikad nije glumio trenera s planom za povijest. Samo je radio svoj posao, što se na kraju pokazalo kao najbolji i jedini dugoročno održivi mogući plan.

I onaj Šapitov krik

Kad će se jednom sumirati ova priča, teško će se, bar iz mojega stajališta, pronaći bolji simbol od one Šapitove reakcije. Par sekundi tišine, lopta udara u stativu, press-box ima potencijal emocije Times Squarea u novogodišnjoj noći, a Septabene, na poslijetku, veselo slušaju pucanje glasa. I to je cijeli Dalićev mandat u jednoj sceni. Mir, pa prasak. Diskretan tip iz Livna, a iza njega rezultati koji odjekuju.

Hrvatska će ga kad-tad nadomjestiti, ali pitanje je hoće li ga itko ikada do kraja shvatiti i naslijediti. Jer nije on osvojio svijet taktikom, nego pristojnošću i dosljednošću. Što je, moramo priznati, kombinacija koja je danas, u bilo kojem području, rijetko i teško vidljiva.

Osam godina kasnije i na pragu stote utakmice, Dalić izgleda isto kao onaj tip koji je 2017. ušao u svlačionicu i rekao: “Vjerujem u vas.” Samo što mu danas, kad to kaže, i svi mi vjerujemo.

Ako Vam je tekst bio vrijedan ili poticajan,
možete nas podržati neobaveznom donacijom - počastite nas virtualnom kavom ☕

coff.ee/kolumnist

Hvala 🤍

Otvoreni smo za svaku riječ - bila ona podrška, kritika, pitanje ili pohvala: info@kolumnist.net

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

• pratite nas na društvenim mrežama •

kolumnist

Kolumnist je slobodoumni, neovisni novinarski portal posvećen analizama, komentarima i pričama koje oblikuju svijet koji poznajemo.

Naša misija je:

“Slobodoumni neovisni glas o situacijama koje ostavljaju trag na svijet koji znamo.”

U vremenu brzih vijesti, mi zastajemo. Pišemo s namjerom, biramo s razumom i dijelimo s vjerom da riječ još uvijek ima moć.

Neovisni smo.

Ne pratimo klikove.

Ne radimo reklame za politiku.

Pišemo jer želimo stvarati trag, a ne buku.

https://kolumnist.net
Next
Next

Što Svjetski dan učitelja i Harveyjev “Smiley Face” imaju zajedničko?