Ivan Rakitić i simfonija iz sjene: od Basela, kroz penale u Rusiji do zadnjeg dodira u Hajduku - zastor je spušten, ali utjecaj ostaje
Piše: Karlo Hrženjak |
Sport |
02. srpanj 2025.
Novo poglavlje koje je ispisano najčišćim sportskim vrijednostima i koje će živjeti u generacijama koje dolaze.
Ivan Rakitić odigrao je ključnu ulogu u pohodu na srebro na Svjetskom prvenstvu 2018. održanom u Rusiji (Foto: Clive Brunskill/Getty Images)
Postoje trenuci u sportu kad vijest ne eksplodira, ne propara naslove, ne zakrivi televizijske programe. Ipak, oni koji znaju, stanu, udahnu i osjećaju da su svjedoci kraja jedne epohe. Ivan Rakitić, tiha snaga hrvatskog i svjetskog nogometa, objavio je 1. srpnja 2025. da završava svoju igračku karijeru. Bez pompe. Bez velikih riječi. Mirno, dostojanstveno kao što je i živio svoj nogomet.
Možda simbolično. Toga istoga datuma, devet godina ranije, doživio je jedno od najružnijih poglavlja svoje profesionalne i privatne svakodnevice - huliganski napad na vilu na Ugljanu u kojoj je provodio obiteljski odmor. Nije tada odgovarao ni riječima, ni gorčinom. Umjesto toga, odgovorio je djelima. Odgovorio je onako kako samo veliki znaju: s dva ključna penala na Svjetskom prvenstvu 2018. godine u Rusiji - protiv Danske i Rusije - poslao je Hrvatsku u nogometnu povijest i darovao narodu trenutke ponosa, nade i radosti koje nitko nikada neće izbrisati.
Ivan Rakitić se ne povlači iz nogometa, on iz njega samo seli. Iz srca igre, u srce stvaranja. Preuzima jednu od najljepših i najodgovornijih uloga - izgradnju novih naraštaja. A ako su budući nogometaši ikad imali pravog uzora, onda su ga našli upravo u njemu.
Bazelska tišina i švicarska škola
Ivan Rakitić rođen je u Švicarskoj, u Rheinfeldenu/Möhlinu, a odrastao u obitelji koja je znala što znače rad, odgovornost i identitet. Nogometnu školu prošao je u Baselu, gdje su rano prepoznali njegov talent, ali i onu nevidljivu dimenziju - stabilnost, mirnoću i razboritost koju rijetko nalazimo u tinejdžerskim godinama. U Baselu su ga željeli i Švicarci. Onako ozbiljno, iskreno, planski. I sve je bilo spremno da mladi Rakitić postane okosnica švicarske reprezentacije.
Ali Ivan je slušao nešto drugo. Slušao je ono što mu je govorilo srce. Slušao je Hrvatsku. I izabrao možda teži, ali pravi put.
Schalke 04 i rast u zrelost
U njemačkom Schalkeu, u zrelom nogometnom okruženju Bundeslige, Rakitić nije bio projekt za budućnost, već projekt sadašnjosti. Tamo je naučio važnost taktičke odgovornosti, snagu kolektiva i kako se igra kada svaki duel nešto znači. Igrati u Gelsenkirchenu nije bilo samo o lopti - bilo je o mentalitetu, o izdržljivosti, o svakodnevnoj borbi.
To je bila škola nogometa i života, a Rakitić ju je upijao. Tamo su uvidjeli da pred sobom imaju nešto više od talenta. Imali su arhitekta igre, tiho oružje koje pogađa bez buke.
Sevilla - mjesto gdje je nogomet postao poezija
I onda dolazi Sevilla. Grad koji nije samo stadion, nego pozornica. Klub koji ne traži samo igrače, nego ljubavnike igre. U tom okruženju Ivan Rakitić procvao je u jednog od najboljih veznjaka Europe. Postao je kapetan - stranac s lentom, lider s osmijehom, vođa bez galame.
Osvajao je Europsku ligu, upisao povijest i još važnije - upisao se u srca. Sevilla nije bila samo faza u njegovoj karijeri. Bila je dom. Klub čiji će grb zauvijek imati posebno mjesto na njegovom srcu, jednako kao i on u srcima navijača s Ramón Sánchez Pizjuána.
Barcelona - vrhunac karijere, ali nikada ego
Kad Barcelona zove, teško je ne čuti. Ali Rakitić nije samo došao na Camp Nou - on je tamo ostavio duboki trag. Osvojio je sve: La Ligu, Kup kralja, Ligu prvaka, UEFA Superkup, FIFA Svjetsko klupsko prvenstvo. I sve to u eri Messija, Inieste i Suáreza. Ipak, bio je više od pozadinske figure - bio je ključan kotačić u momčadi koja je bila nogometna renesansa.
Bio je racionalni balans uz Messijevu magiju. Nije trebao spektakl, on je stvarao ritam. Bio je igrač koji zna kad treba ubrzati, kad treba usporiti, kad treba samo stati i promijeniti tok igre. U klubu koji traži savršenstvo, Rakitić je bio definicija pouzdanosti. Štoviše, bio je jedan od rijetkih igrača kojem je Messi javno zahvalio na "inteligenciji u igri".
Al Shabab - dostojanstven odlazak, bez pompe
Mnogi su u njegov odlazak u Saudijsku Arabiju gledali kao u završni čin karijere, nogometni zalazak sunca. No, Ivan je i tamo pokazao ono što ga je cijelu karijeru činilo posebnim - profesionalnost. Bez obzira na jačinu lige, bez obzira na reflektore, davao je sve od sebe, jer ne zna drugačije.
Hajduk - povratak kući, punog srca
I onda Hajduk. Povratak korijenima. Ne zbog marketinga, ne zbog nostalgije, već zbog želje. Došao je pomoći, vratiti kao igrač s neprocjenjivim iskustvom, ali s djetinjom radošću u očima kada je kročio na Poljud. Igrač koji je mogao birati mir, izabrao je odgovornost. Hajduk nije osvojio trofej s Rakitićem, ali je dobio nešto možda važnije - primjer, lidera, čovjeka.
Reprezentacija - srce koje je odlučilo ispisati povijest
Kada je izabrao Hrvatsku ispred Švicarske, Ivan Rakitić postavio je temelje jedne drugačije reprezentacije. One koja ne broji samo talente, nego i karaktere. Bio je dio zlatne generacije koja je 2018. u Rusiji otišla do finala. I bio je ključan.
Njegova dva penala - protiv Danske i Rusije - bili su trenuci kada se povijest lomi. Dok su drugi disali teško, Rakitić je disao smireno. Kad su drugi gledali nebo, on je gledao samo loptu. Bio je staloženost u kaosu, sidro u oluji. Bio je heroj iz sjene. Nije jurio kamere, ali kamere su ga hvatale. Nije tražio priznanja, ali su mu stizala. Bio je najtiši, ali najvažniji.
Heroj tišine, uzor budućnosti
Ivan Rakitić oličenje je onoga što sport mora biti. Profesionalac, obiteljski čovjek, sportaš koji je odabrao put čestitosti umjesto kratkog sjaja. U vremenu kada mnogi biraju brze karijere, traže naslove i površne pobjede, Rakitić je birao dugi put. Birao je igru. Birao je reprezentaciju. Birao je biti primjer.
Sada kreće u novo poglavlje - stvaranje mladih nogometaša. I teško je zamisliti bolju figuru koja bi mogla oblikovati buduće generacije. Jer tko bolje zna što znači nositi težinu očekivanja, bez da to pokaže? Tko bolje zna što znači elegantno i tiho pobjeđivati i osvajati?
Zasluženi mir, vječna zahvalnost
Nogometni svijet se možda nije zaustavio kada je Rakitić objavio kraj karijere. Ali onaj tko razumije igru, zna da je otišao jedan od najvećih. Ne onih koji najviše viču, nego jedan od onih koji najviše znače.
Bio je onaj koji ne traži zasluge, a bez kojeg se ništa ne može zaslužiti. I sada, kad je tiho objesio kopačke o klin, kao da i lopta zna da je izgubila jednog od onih rijetkih koji su je doista razumjeli.
Ali to nije oproštaj, nego svojevrsna pretvorba. Raketa se možda spustila na zemlju, ali jeka njezina puta ostat će dugo iznad nas. U svakoj mladoj nogometnoj duši koju će odsad oblikovati, u svakom klincu koji će naučiti igrati s ponosom, ali i skromnošću; s elegancijom, ali i odgovornošću.
Hvala ti za svaki trenutak veličine koju nikad nisi nosio zbog sebe, nego zbog svih nas. Nogomet ti duguje više nego što će ikada moći reći, Hrvatska ti je zahvalna više nego što ćeš ikada tražiti, a mi, koji smo te gledali, znamo da smo imali čast gledati nogomet u svom najčišćem obliku.
Odmori kako zaslužuješ, a nogomet neka piše hvalospjeve, neka sklada simfonije.
Jer Ivan Rakitić to jest - glazba igre, simfonija predanosti i tišina odgovornosti u kojoj se rađaju pobjede.
Ako Vam je tekst bio vrijedan ili poticajan,
možete nas podržati neobaveznom donacijom - počastite nas virtualnom kavom ☕
Hvala 🤍
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
• pratite nas na društvenim mrežama •