Jedan od njih, a jedini za njih - Marko Livaja one man show
Piše: Karlo Hrženjak |
Sport |
29. lipanj 2025.
Nije savršen, ali je savršeno hajdučki - i to mu Split nikad neće zaboraviti.
Marko Livaja One Man Show (Foto: HNK Hajduk Split)
Na Poljudu, u onom kasnosvibanjskom svjetlu, među tribinama koje bruje više srcem nego glasnicama, kad Split već polako klizi u intenzivniju turističku vrevu, a Hajdukovi navijači po navici zbrajaju što je moglo biti da nije bilo… - pojavila se scena koja u toj kulisi odjekuje glasnije od baklji i megafona. Marko Livaja, s osmijehom što više priliči čovjeku kojem je netko vratio izgubljenu uspomenu nego igraču koji skuplja priznanja, primio je četiri nagrade: najbolji igrač, najbolji strijelac, autor najljepšeg gola i član idealne postave sezone. Netko će reći: formalnost. Netko drugi će odmahnuti rukom - “a šta drugo očekivat’ od Livaje”. Ali stvar je, kao i uvijek s Hajdukom, mnogo dublja.
Jer, kad Marko Livaja prima nagrade, to već nadilazi sport. To je liturgija jednog grada, jednog mentaliteta i jednog kluba koji je oduvijek više od obične institucije - ideja s karakterom, a on njen najglasniji predstavnik. Igrač, lider, institucija u instituciji.
One Man Show s poljudskim srcem
Ako se u ovoj protekloj sezoni mogla nacrtati metafora Hajduka, to bi bila slika Livaje kako nosi sveti bijeli dres, ramena spuštenih od težine očekivanja, ali s pogledom punim odlučnosti. Iako je na terenu bilo još deset igrača, vrlo često je dojam bio da sve stoji ili pada s jednim potezom Marka Livaje. Ne samo zbog 19 golova, ne samo zbog onih škarica protiv Šibenika koje se ne crtaju, već rađaju u glavi prije nego što se ikome drugo takvo što učini mogućim, ne zato što je najbolji - nego zato što se usuđuje.
Njegova sposobnost da kreira igru iz ničega, da vuče i kad više nema što vući, da u trenucima kada bi drugi pali - zablista i to ne zbog samopromocije, nego zbog te jedne, jednostavne misli: “Možda još možemo.” Takva upornost, kad znaš da si usamljen u prvom redu fronte, nije talent. To je fanatizam. I hajdučko ludilo u najboljem smislu riječi.
I u sezoni u kojoj je Hajduk bio nadomak naslova - da, još jedan “nadomak”, u nizu od 20 godina dugih nadomaka - Livaja je bio središnja figura. Vukao je, hrabrio, bjesnio, dizao ruke prema sucima i publici, podizao klince iz omladinske, vraćao suigrače u život pogledom ili psovkom - uvijek iskreno i uvijek do kraja. I to je ono zbog čega Torcida ne samo da ga voli, nego ga priznaje. A znamo koliko je to teško. Jer kod njih ne pali ni PR, ni dribling, ni milijuni. Kod njih pališ tek kad pokažeš da ti je stalo.
Onaj koji nikad ne spušta gard
Malo je gradova koji prema svojim herojima imaju odnos kao Split. Ili te proglase svetim, ili te sahrane uz galamu i pjesmu. Livaja je, rijetko za koga, ostao - i jedno i drugo. Svetac sa šljakom pod noktima. Kod njega se ne zna kad prestaje igrač, a počinje navijač. Na terenu, umjesto da bježi u transfere i sigurnije vode, ostaje u bijelom dresu i prihvaća teret lidera bez glazbe, bez pompe, s ozbiljnošću koja je splitska do srži.
Njegova izjava, neformalna i gotovo stidljiva pred kamerama nakon dodjele nagrada, nije bila ni za medije, ni za novinske naslove - bila je za vodstvo, ali prije svega je bila za svlačionicu, za trenera, za one što “pušu” u bubanj i za one što stoje s njim na centru. Nije mu bilo do samohvale, već do toga da se Hajduk, napokon, “pomakne”. Nema se tu što više pričat – čovjek zna da su trofeji ono što ostaje, a svi ostali golovi, asistencije i priznanja padaju u vodu ako se pokraj imena ne upiše “prvak”.
Torcidin sin
Možda se najveća Livajina pobjeda ne mjeri statistikama. U gradu u kojem su i legende dolazile i odlazile sa znakom pitanja, Marko Livaja je ostao, ostaje i ostat će. I to ostao - naravno u svim glagolskim vremenima - kao netko čiji se grafit ne crta samo po kvartu, već po osjećaju. Njegovo lice na muralima nije proizvod marketinških agencija, nego emocije.
U Torcidi ga gledaju ne kao simbol, već kao produžetak svog glasa na terenu. Oni znaju da im neće lagati. Ako ne ide, on to ne skriva. Ako je loš, ne traži izgovore. I to mu se vraća - možda ne još kroz trofeje, ali definitivno kroz povjerenje koje se u Splitu teško stječe, a još teže održava.
Pogled unaprijed, s teretom iza leđa
Dok je primao priznanja, Livaja nije djelovao kao čovjek koji je sada odjedanput ipak zadovoljan sezonom, niti kao netko tko uživa u osobnoj slavi. Djelovao je više kao netko tko u sebi vrti film - “što nam je falilo za taj naslov?”. Nije skrivao želju da iduća sezona bude drugačija. Ne samo za njega. Za klub. Za sve. I to nije fraza. To je više nalik zakletvi.
Jer Livaja zna da ako Hajduk bude prvak, neće to biti samo zbog taktike ili sreće. Bit će to zbog jednog čovjeka koji nije odustao, kojem je svaka utakmica bila osobna, kojem su zvižduci na gostovanju hranili inat, a pjesma s tribine grijala srce.
Igrač koji nije marketing, nego emocija
U vremenu kad se nogomet sve više pretvara u simulaciju - u set brojeva, statistika, optimiziranih performansi - Livaja je ostao ono staro: igrač po osjećaju. Nećete ga naći među onima koji paze na brand imidž. Ne kalkulira. Ne radi podcastove. Ne čita s papira. On igra. Pogriješi. Pa zabije. Pa se posvađa. Pa zagrli. Sve to u istih 90 minuta.
Livaja je kao Hajduk - kompliciran, emotivan, ponekad neuračunljiv, ali uvijek svoj.
Zadnji romantičar Poljuda
Nije pretjerano reći da je Livaja zadnji primjer romantične figure u Hajdukovom modernom periodu. Igrač koji odbija pristati na sredinu. Ili će sve gorjeti, ili neće biti ništa. Livaja ne igra za bodove, nego za osjećaj, pa zato i zabija one golove kojih se sjećamo. Škarice, lobovi, golčine koje nekome nemaju smisla, ali svima imaju dušu.
Njegova sezona 2024./25. nije bila idealna - ne zato što nije dao sve, nego zato što je falilo ono što je rekao da fali - trofej. Ali to što nije uspio donijeti titulu ne znači da nije dao najviše. Možda je baš to njegova veličina - što je i bez pehara ostao onaj kojemu se vjeruje da će ih jednog dana donijeti.
Posljednja i osnovna karika
U modernom nogometu koji postaje sve više skup numeričkih tablica, a sve manje travnjak i blato, Marko Livaja je anakronizam - i to onaj najljepši. Čovjek koji pokazuje da je vjernost još uvijek moguća, da je klub više od posla i da u sportu ima mjesta za srce veće od statistike.
Njegov One Man Show nije rezultat soliranja, nego potrebe. Nije želja za slavom, nego reakcija na prazninu. Nije egotrip, nego sudbina. A publika? Ona je već davno ustala na noge. Nema možda uvijek aplauza, ali zna da će on opet na scenu - bez scenarija, bez maske, s loptom pod nogom i Hajdukom u srcu.
Jer oni koji vole Hajduk znaju: to nije klub za svakoga. Nije to ni klub koji lako prašta. Ali kad ti da srce, to se broji više od bilo koje tablice. Livaja je to srce osvojio ne riječima, već djelima. Ne potezima koji su samo lijepi, već i onima koji bole.
I zato, kad ga sljedeći put vidimo kako izlazi iz tunela, u onoj karakteristično uspravnoj šetnji prema centru, znat ćemo da gledamo ne samo kapetana momčadi, nego simbol cijelog jednog razdoblja perioda bez trofeja, ali punog nade. Perioda boli, ali i vjere.
Jer Marko Livaja je jedan od njih. Ali još više - jedini za njih.
Ako Vam je tekst bio vrijedan ili poticajan,
možete nas podržati neobaveznom donacijom - počastite nas virtualnom kavom ☕
Hvala 🤍
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
• pratite nas na društvenim mrežama •