Kad priroda zaurla, a nebo plane - jesmo li spremni snositi posljedice klimatskih promjena koje smo sami prouzročili?
Piše: Karlo Hrženjak |
Društvo |
26. lipanj 2025.
Ne kao upozorenje, već kao poziv - jer ako ne djelujemo danas, sutra bi već moglo biti zaista prekasno.
Storm alarm map 26.06.2025. (Screenshot Neurje.si/Facebook)
Dok su sinoć nebo iznad Francuske parale bljeskalice nezapamćenih oluja, a aplikacija Neurje najavila opasne fronte koje će danas poslijepodne preko Alpa krenuti prema našim krajevima, većina nas je otvarala aplikacije s vremenskom prognozom. Prekasno, možda. Jer, ako smo iskreni, više nas ne iznenađuju ni “crveni alarmi” ni upozorenja o “vrlo opasnim meteorološkim uvjetima”. Sve smo ih već vidjeli, zar ne? Oluje koje lome krovove, poplave koje gutaju podrume i polja, tuča veličine teniskih loptica koja razbija stakla i automobile kao da su igračke. No, pitanje koje se nameće iznad svih tih pojava nije: “Hoće li nevrijeme danas zahvatiti i moj grad?” nego: “Kako smo došli dovdje i ima li povratka?”
Priroda koja više ne šuti
Nema potrebe za dramom - priroda to radi sama i to izuzetno uvjerljivo. Sjetimo se samo posljednjih dvanaest mjeseci u Hrvatskoj. Praktički je svaki dio države - bar jedanput, a neki i više puta - svjedočio nezapamćenim olujama koje nisu bile samo kratkotrajna razaranja, već zloslutne poruke. Početkom srpnja prošle godine, oluja je u samo nekoliko sati protutnjala kroz sjevernu i središnju Hrvatsku ostavljajući stotine srušenih stabala, oštećenih zgrada, desetke ozlijeđenih ljudi, pa čak i živote koji su ugašeni pod naletima orkanskih vjetrova.
Samo dva tjedna kasnije, novo nevrijeme još jače razara istok, a zatim i nebrojeno puta obalu dok meteorolozi zbunjeno priznaju kako ovakve “superćelijske” oluje nisu bile uobičajene ni u teoriji, a kamoli u praksi hrvatske klimatologije. Ovo nisu više tek vremenske neprilike - ovo su simptomi duboke i globalne bolesti našeg planeta.
Nismo žrtve - mi smo sudionici
Ako i dalje sumnjate da su klimatske promjene nešto stvarno, ako ih nazivate mitom ili preuveličavanjem, tada niste čuli, ni doživjeli najglasnije i najtiše vapaje prirode. Jer ona više ne šapuće, već urla. I to s razlogom. Desetljećima, svojom industrijom, eksploatacijom prirodnih resursa, sječom šuma, pretjeranom konzumacijom fosilnih goriva i bezobzirnim odnosom prema okolišu - polako smo, ali sigurno, remetili krhku ravnotežu koja je našu atmosferu držala u stanju pogodnom za život.
Još 2021. godine, jedan od najuglednijih prirodoslovaca današnjice, Sir David Attenborough, upozorio je da je čovječanstvo na prekretnici. Govorio je tada, s karakterističnom smirenošću, ali i dubokom zabrinutošću, o tome kako će, ako nastavimo sadašnjim putem, propasti sve ono što nam pruža sigurnost: hrana, voda, stabilna klima, pa čak i zdravlje oceana. Možda se tada to činilo kao apstraktna opasnost iz budućnosti. Danas to živimo.
Pariški sporazum - obećanja pod klimatskim udarima
Godine 2015., u Parizu, svijet je sjeo za isti stol. Više od 200 država potpisalo je klimatski sporazum s ciljem da se globalno zatopljenje zadrži ispod 2 stupnja Celzija, a idealno na 1,5. Bio je to povijesni trenutak nade. Zajedništvo, konsenzus, strategija. No sada, deset godina kasnije, dok se Hrvatska bori s rekordnim temperaturama, razornih oluja i suša koje su promijenile poljoprivredne cikluse, pitamo se: Jesmo li uspjeli?
Odgovor je - djelomično. Neke zemlje su uložile goleme napore u prijelaz na obnovljive izvore energije, poboljšale sustave reciklaže i smanjile emisije. No globalno - emisije stakleničkih plinova i dalje rastu. Kao kolektivna vrsta, još nismo dovoljno ozbiljno shvatili prirodu onoga što se događa. Zeleni planovi postoje, ali provedba kaska. A klima ne čeka.
Upozorenje u džepu ili tehnologija koja dolazi (pre)kasno
Nedavno uvedeni sustav za rano upozoravanje putem SMS poruka u Hrvatskoj važan je iskorak, ali i dalje predstavlja samo reakciju, a ne prevenciju. Tehnologija svakako može pomoći; može upozoriti na opasnost i spasiti živote. No ako ostanemo samo na odgovoru, umjesto da se suočimo s uzrocima, ostat ćemo zarobljeni u začaranom krugu - od jedne prirodne katastrofe do druge, od izvanrednog stanja do iduće štete.
Iako je ideja sustava dobra, praksa zasad otkriva njegove slabosti: nedovoljnu preciznost i kašnjenja u kritičnim trenucima. Oluje ne čekaju. A fronta koja nam se večeras približava mogla bi ponovno ostaviti trag koji ćemo danima zbrajati. Tehnologija koja bi nas trebala štititi, ponekad se čini nesigurnom u vlastitu funkciju - kao da nije spremna nositi težinu odgovornosti koju nosi.
Zato je važno biti realan: ne možemo i ne smijemo, oslanjati se samo na alarme i sustave. Moramo postati dio rješenja. Jer dok čekamo da nas netko drugi spasi - planet doslovno gori.
Što možemo mi pojedinci?
Često se čuje: “Što ja mogu, običan čovjek?” Ipak, prava snaga promjene uvijek dolazi odozdo. Promjena počinje u navikama - svakodnevnim, malim, gotovo neprimjetnim. Od izbora načina prijevoza do hrane koju konzumiramo. Od toga recikliramo li ili ne, do odluke da koristimo manje plastike i više obnovljivih izvora energije. Ako milijuni pojedinaca krenu tim putem, stvara se val koji ne može ignorirati ni najtromiji politički aparat.
Još je važnije to što moramo ponovno naučiti poštovati prirodu - kao partnera, ne kao resurs. To znači saditi više, trošiti manje, slušati sezonske cikluse, podržavati lokalnu poljoprivredu i koristiti svoj glas - i na izborima i u svakodnevnom životu - za politike koje štite okoliš, a ne industrije koje ga iscrpljuju.
Učiti od oluja
Oluje koje su nas pogodile u protekloj godini nisu bile slučajnost, niti kazna, već posljedica. A posljedice nas uče koliko smo ranjivi, ali i koliko još uvijek možemo birati. Ako ignoriramo signale, vjetrovi će nas srušiti. Ako ih poslušamo - možda još uvijek imamo šansu.
Priroda nam više ne šalje blage podsjetnike. Ona reagira silovito, jer više ne može trpjeti. Možda je sada vrijeme da se prestanemo ponašati kao da nam je klima nešto što se događa negdje drugdje, nekom drugom. Jer granice su besmislene kad oblaci nose bijes planeta.
Ili ćemo djelovati - ili ćemo platiti
Ako priroda više ne bude mogla zadovoljiti naše osnovne potrebe, ostatak civilizacije neće imati na čemu opstati. Hrana, voda, stabilna temperatura i sigurnost - sve su to darovi Zemlje koje uzimamo zdravo za gotovo. No ti darovi nisu beskonačni.
U sljedećim godinama morat ćemo se boriti na dvije fronte: protiv ekstremnih vremenskih pojava koje će postajati sve žešće i protiv vlastite inertnosti. Jer planeta nam neće dati drugu priliku. Ako ne smanjimo emisije stakleničkih plinova, ako ne prijeđemo na održive izvore energije i ako ne promijenimo svoj odnos prema okolišu - zauvijek ćemo izgubiti šansu da izbjegnemo katastrofalno zagrijavanje.
Nema više promatrača, svi smo pozvani
Ovo više nije pitanje mišljenja. Nije politička ili ideološka debata. Ovo je egzistencijalna stvarnost našeg vremena. Bilo da ste u Zagrebu ili Parizu, na Hvaru ili u Alpama – oblaci koji dolaze ne poznaju granice. I zato, prije nego što ponovno otvorimo aplikaciju za prognozu, zapitajmo se jesmo li dovoljno učinili za majku prirodu?
Ako nismo - danas je dan da krenemo, jer vrijeme nije na našoj strani.
Klimatske promjene nisu nešto što će doći. One su već ovdje. I ako ih ne prepoznamo danas, sutra ćemo biti prisiljeni nositi se s posljedicama koje će biti daleko teže, ne samo za nas, već i za one koji dolaze nakon nas. Ne možemo reći da nismo znali. Ne možemo reći da nas nije upozorilo. Ne možemo reći da nije bilo izbora.
U rukama svakoga od nas nalazi se mali, ali moćan alat - odgovornost. Da ne čekamo upozorenje da stigne. Da ne čekamo novu oluju da nas podsjeti. Da već danas, svaki dan, biramo ono što planet čini boljim mjestom. Za nas, za djecu, za prirodu, za život.
Jer kad priroda zaurla, a nebo plane, pitanje nije tko je kriv. Pitanje je: jesmo li spremni biti dio rješenja ili samo žalovati i snositi posljedice?
Ako Vam je tekst bio vrijedan ili poticajan,
možete nas podržati neobaveznom donacijom - počastite nas virtualnom kavom ☕
Hvala 🤍
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
• pratite nas na društvenim mrežama •