Kad tišina pogodi tricu: Dražen Petrović - košarkaški Mozart

Piše: Karlo Hrženjak   |   Sport   |   08. lipanj 2025.

Svoju si dobrotu ostavija svima, nekoj novoj dici - igru s Baldekina.

Dražen Petrović - proslava naknadno oduzetog naslova prvaka bivše države osvojenog protiv Bosne (Foto: Nogometne Ikone/Facebook)

Neki ljudi ne umru u trenutku. Umru svijetu, ali ostanu živjeti u nama. U pokretu, u tišini dvorane, u pogledu klinca koji prvi dolazi na trening. Neki ljudi su toliko veliki da se njihova odsutnost pretvara u stalnu prisutnost. Dražen Petrović bio je takav čovjek. Nije samo igrao košarku - on ju je oblikovao, obojio, oplemenio. I zato, dok se čitav svijet prisjeća njegove pogibije svakog sedmog lipnja, možda je najiskreniji način da ga se zaista sjetimo - da pustimo dan da prođe, da bol ponovno naiđe, da riječi sjednu. Jer pisati o Draženu, dan poslije, nije znak kašnjenja. To je znak poštovanja.

Kapetan tišine na autocesti A9 - 17:20 i trenutak koji se ne briše

Na autocesti A9 u Njemačkoj, nedaleko Denkendorfa, 20-ak kilometara sjeverno od Ingolstadta, 7. lipnja 1993. u 17 sati i 20 minuta, tišina je progutala budućnost košarke. Crveni Golf II, kao da nije imao šanse protiv sudbine. U njemu je bio Dražen Petrović - kapetan igre, dijete s Baldekina, košarkaški Mozart. Smrt ga je zatekla budnog, živog, nenaspavanog - možda s loptom pod sjedalom, jer kod Dražena se nikad nije znalo kad će teren naići.

Kada takvi ljudi odu, kalendari više nemaju značenje. Zato ova kolumna ne izlazi na sam dan obljetnice. Ne zato što je kolumnist zaboravio - već upravo zato što nije. Jer o Draženu se ne piše odmah. Njega treba pustiti da se slegne, kao dobra kompozicija. Kao tišina nakon koncerta.

Od Baldekina do vječnosti

U Šibenki je sve počelo. Nije imao ni 16, a već je dirigirao utakmicama kao da je rođen s zviždaljkom oko vrata. U finalu domaćeg prvenstva 1983., Dražen i njegova Šibenka pobjeđuju Bosnu. Trofej je podignut, slavlje počinje - a onda, preko noći, političkom odlukom titula se oduzima. U tom trenutku rođen je inat koji će Dražena nositi kroz karijeru. To nije bio poraz, već rana koja nikad nije zacijelila. Ali iz te rane izrastao je genij.

Odlaskom u Cibonu, započinje Draženov valcer s Europom. Postaje sinonim za pobjedu. Osvojena dva uzastopna naslova prvaka Europe (1985. i 1986.), domaća prvenstva, kupovi, 112 poena protiv Olimpije. Statistika je hladna, ali Dražen nije bio broj - bio je osjećaj. U Ciboni je bio sve: suigrač, lider, motivator, redatelj. Igrao je kao da publika nije gledatelj, već suigrač. Svi su ga osjećali.

Potom je uslijedio Real Madrid. Samo jedna sezona - ali kakva. Bio je to trenutak kad je cijela Europa shvatila da ima posla s nečim većim od talenta. Bio je dominacija na terenu, poetska preciznost u pokretu, 28.6 poena u prosjeku - a opet bez trunke ega. Real je te godine osvojio Kup Kralja, a Dražen je ostavio trag dublji od rezultata. Bio je privremeni stanar, ali vječna inspiracija.

Preko oceana, prema nerazumijevanju - i slavi 

U Portland Trail Blazersima, Dražen je naučio što znači strpljenje. Bio je stranac u zatvorenoj ligi, talent kojem nisu vjerovali. Bio je rezerva, često sjedio, ali nikad se nije slomio. Trening za treningom, tišina, lopta, šut, ponovno sve. Nisu ga prepoznali - pa je otišao.

U New Jersey Netsima (danas Brooklyn Nets), dočekao je svoju scenu. Postao je jedan od najboljih šutera lige s prosjekom od preko 20 poena po utakmici i estetski usavršenim šutom za tri koji je plesao po mrežici kao glazbena fraza. Bio je u idealnoj petorci Istočne konferencije, a kao kruna utjecajnosti i prepoznatljivosti trebao je igrati i na All-Staru. Ali više od svega, bio je dokaz da Europljani mogu. I ono najbitnije, nakon njega, NBA vrata više nisu bila zaključana za one koji govore drugim jezicima.

Jedna fotografija ostaje kao simbol epohe - na NBA utakmici Dražen šutira, a iz publike ga u naručju svoga oca promatra maleni Steph Curry. Tada dječak, danas najbolji šuter u povijesti NBA lige. Možda slučajno, možda ne. Možda se sve već tada odlučilo.

Rad, red, loptanje - radoholičar koji je volio loptu više od sna

Dražen nije bio prirodni talent - barem ne kako ljudi vole romantizirati. Bio je raskošni radnik, virtuoz discipline. Uvijek prvi na treningu. Sam si je slagao poligon. Sam ga je poslije i razmontirao. Šutirao prije svih, ostajao zadnji. Treneri su gasili svjetla, a on je ostajao. Neki kažu da se lopta nije mogla odvojiti od njega, a istina je - nije ni on puštao nju. Bila je to simbioza na višoj razini. On nije igrao utakmice, on je izvodio koncerte. I zato ga je svijet tako volio.

U tome je nalikovao Mozartu. Oba su stvarala neumorno. Oba su stvarala iznutra, iz nekog neobjašnjivog vrela. Ono što je Mozart bio za glazbu - kompleksan, a istovremeno pitak - to je Dražen bio za košarku. Oba su kombinirala melodičnu ljepotu, formalnu eleganciju i harmonijsku složenost. Samo što je jedan koristio note, a drugi tablu, crtu i obruč. I zato, obojica su - bez konkurencije - prepoznati u svakoj generaciji.

I što nam ostaje?

Ne znamo gdje bi Dražen bio danas. Možda trener. Možda mentor. Možda ambasador. Možda bi hrvatska košarka, s njim kao svjetionikom, ostala na mapi svjetske elite. Možda ne bismo govorili o “zlatnim devedesetima” kao o povijesti, nego kao o kontinuitetu.

Ali to su samo možda.

Sigurno znamo jedno - 7. lipnja 1993. nismo izgubili samo čovjeka. Izgubili smo smjer. Hrvatska košarka je od tog dana nekako krenula prema periferiji. Bez glasa, bez melodije. Bez Dražena.

A svijet? Svijet je ostao bez svog Mozarta košarke. Nije ni primijetio da je posljednja nota ostala nedovršena. 

Život leti Kapetane…

Svoju si dobrotu ostavija svima,

nekoj novoj dici - igru s Baldekina.

I dok oni šutiraju na betonu, dok crtaju poligone kredom, dok s loptom pod rukom sanjaju NBA - ti, Dražene, nisi zaboravljen.

Zauvijek Kapetan.

Zauvijek Mozart.

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

• pratite nas na društvenim mrežama •