“Dej mi Bože joči sokolove” - za hedonizam v Međimurju, a ne sekiranciju (za)kaj sused ima, a ja ne

Piše: Karlo Hrženjak   |   Kultura   |   06. lipanj 2025.

U vremenu u kojem se sve vrti oko brzine, buke i efekta, donosimo sasvim drugačiji pristup - tišinu koja ostaje u ušima i toplinu koja se ne rasipa na prvu. S dozom lokalne prepoznatljivosti i univerzalne istine, tekst ne završava točkom - nego pozivom da malo tiše slušamo, bolje gledamo, a dublje uživamo.

Stari grad Čakovec (Foto: vlastita galerija)

Neki su došli zbog gibanice, neki da vide unuke, neki jer im je netko rekao da “bu nekaj v Šajerici”. A onda se dogodilo ono što nitko nije očekivao: najdublji tren večeri donio je glas koji još ne bi smio znati toliku težinu riječi. Mali - a veliki Roko Kolarić, mlad taman toliko da će mu recimo povijest i geografija biti na popisu predmeta tek od sljedeće školske godine - a odrastao; stao je pred publiku i otpjevao “Dej mi Bože joči sokolove”.

Tišina koja je nastala nije bila zbog treme. Nego zbog toga što su ljudi prestali samo gledati i počeli još iskonskije slušati.

A sve to, naravno, ne umanjuje vrijednost ni umjetnički dojam ostatka prekrasne večeri posvećene dvadesetoj obljetnici KUD-a Šandorovec. Svojim su nastupima tu priču ispisali tamburaški sastav KUD-a Šandorovec, HKD Pomurje iz Lendave, te solisti Kiara Bobičanec, Ivan Mađarić, Deszo Czaszar, Matej Mađarić i Krunoslav Lajtman.

Kad pjesmu odraslih otpjeva dijete - i pokopa sve izlike

I nije mu to bilo prvi put. I nije to pjesma koju bi očekivao iz ustiju nekoga tko još piše testove iz razredne nastave. To je više ona vrsta pjesme koju bi pjevao netko tko je već pet puta shvatio da ti dobar dan često više vrijedi od diplome i da se istina nikad ne servira na srebrnom pladnju.

Ali možda je baš zato pogodila.

Jer u vremenu kad se sve mjeri u followerima, a “vidim te” često znači “pratim tvoj story”, jedan dječački glas zamolio je nešto što mnogi odrasli više ni ne traže: oči koje vide kakvi ljudi stvarno jesu.

Međimurje - lokalitet u kojem se ponos nosi unutra, a sumnja vani

Publika je bila tipično međimurska. Svi fino sjedili, malo se smijali, malo šutjeli. Neki su pljeskali duže, neki možda toliko da se previše ne istaknu. A između stihova i pogleda, odvijala se ona vječna domaća drama: “Zakaj baš on?”, “Čiji je mali?”…

Jer Međimurje, koliko god bilo hrvatska Švicarska, ima jednu staru boljku: teško priznaje, a ponekad i teško slavi tuđi uspjeh. Ipak, negdje između zavisti i gibanice, postoji i onaj fini međimurski ponos. Onaj koji šuti, ali kad dođe doma veli: “Lepo je to dete zapopevalo. Imamo mi još nade.”

Moderno doba, stari problemi

Danas svi traže jasnoću. U porukama, u ljudima, u politici. A sve više vlada mutna voda: ne znaš tko je iskren, tko glumi, tko te tapša da te digne, a tko da zna gdje da te prvi put sruši. I u tom šumu, jedna pjesma koja traži “joči sokolove” zvuči kao software za preživljavanje.

Jer možda je to nova vještina: ne da imaš mišljenje o svemu, nego da znaš kad netko laže s osmijehom.

Ispod tihih riječi - život kakav se ne prodaje u reklamama

U tom trenutku, između stihova i pauze za pljesak, Šajerica je na sekundu postala više od dvorane. Postala je podsjetnik zašto su Međimurci tamo gdje jesu. Ne zato što su najglasniji, nego zato što su najuporniji. Ne zato što sve znaju, nego zato što sve nauče. I ne zato što se hvale - nego zato što rade.

I zato nije čudno da se sve više ljudi vraća ili - kad se prvi put dosele u Međimurje - napokon kažu: “E, to sam tražil.”

Ne zbog fontana, shopping centara ili prenapuhanih događa(n)ja. Nego zbog nečeg što se sve manje nalazi, a ovdje još postoji: mirnog i ispunjenog života koji ima smisla. Gdje ti ne treba svaki dan drama da bi znao da si živ.

Pjesma prošla - ali neki je još čuju

Kad je Roko završio i naklonio se, pljesak je bio iskren. Neki su tapšali dlanovima, neki očima. A pjesma se nije odmah ugasila. Zadržala se - u tišini šetnje na povratku kući, u razgovoru preko dvorišne ograde, u mislima dok se navečer “ulickava“ kuhinja, a ujutro dok se vraća u (organizirani) kaos...

Jer nije lako zaboraviti molbu iz djetetovih ustiju koja je možda zadnji put iskreno izrečena prije tko zna koliko dana, mjeseci ili godina. I nije lako odbaciti pjesmu koja ti kaže da nije problem u drugima - nego u načinu na koji ih gledaš.

Možda baš zato ta pjesma i traje. Jer u vremenu kad svi sve vide - malo tko stvarno gleda.

I možda, jednog dana, netko će opet stati na pozornicu, mlad, sramežljiv i čvrst u isto vrijeme i zapjevati te iste stihove. A Međimurje, to vječno oprezno, možda će ovaj put samo reći: “Znaš kaj? Lepo. Nek vidi. Nek vidi više od nas.”

Tiho, ali snažno: Međimurje nije mjesto slučaja, nego izbora

V Međimurjo, tu med Murom i Dravom - škrtom riječima, bogatom djelima - stvari se grade polako. Kuće, odnosi, reputacije. Rijetko će ti možda reći “bravo, ti si genijalac” - ali će te pozvati da pomogneš kod berbe, kod prekrivanja krova, kod kopanja za drenažu... A to je, u ovim krajevima, već svojevrsni Nobel.

Hvali se često samo kad netko nije doma. I kad ga se pohvali, uvijek se doda: “Je, ali znaš, i njegovi su ti bili takši.” Jer ovdje nitko nije otok. Svatko je produžetak onih koji su prije njega sadili, gradili, pjevali, plakali i prešli Muru i Dravu barem triput više nego Google Maps priznaje.

Neki će možda čak i reći da se u Međimurju “niš’ posebno ne događa”. I možda su u pravu - ako traže vatromet svaki dan, reality zvijezde na špici i restorane gdje tanjur ima više ukrasa nego hrane - a možda su samo razmaženi. Ali ako tražite život u kojem znate susjede po imenu, a pekar ti čuva kiflu kad zakasniš - onda ste na pravom mjestu.

Ovdje se ne živi da bi se pokazivalo.

Ovdje se živi da bi se “živjelo”.

Grad koji nije velik - ali jest

Čakovec - glavni grad i nekako centrala “življenja” - nikad nije htio biti metropola. On je onaj tihi tip u razredu koji nije puno pričao, ali su ga na kraju svi pitali za odgovore. I baš zato ga sve više ljudi bira. Ne zato što je u trendu, nego zato što nudi ono što se drugdje više ne reklamira: red, mir, zelenilo i sadržaj koji nije plastificiran.

Kafići su puni, ali primjereno glasni. Parkovi nisu sterilni, ali su primjereno čisti. Ljudi nisu ulizice, ali su primjereno korektni. Ako nekome i ne ideš na živce - u najmanju ruku, ideš mu na “poštovanje”.

I to je već nešto.

Kultura kao obiteljski nasljednik, a ne suvenir

Zato nije čudo da baš ovdje pjesma još uvijek ima moć. Ne ona s YouTube trending liste, nego ona koja se pjeva na probama KUD-a, na svadbama, na ispraćajima i - na ovakvim večerama u Šajerici.

Jer kad u ovom kraju dijete kao Roko Kolarić otpjeva stih koji nosi težinu tri generacije - to nije slučajnost. To je rezultat nečeg što se prenosi bez da se išta potpiše: poštovanje prema glasu, riječi i onome što ne stane u stih, ali se osjeti u svakom tonu.

I kad ti mladi pjevaju kao stari - to ne znači da stare. To znači da znaju.

Na kraju krajeva - svi znamo zašto smo tu

Bilo da si rođen tu, ili si se (napokon) doselio u Međimurje, jer ti je bilo dosta svega što se ne broji u sadržaju, nego u stresu - znaš da si ovdje našao ono što vrijedi. Područje koje te ne guta, nego prima. Ljude koji ne glume toplinu, nego ti je daju.

I da, možda nema fontana koje sviraju, ali ima klupa na kojoj ti netko veli: “No kak si? Si dobro? Fala Bogu.”

I to, budimo realni, traje dulje od svake aplikacije.

A pjesma? Pjesma ostaje.

Jer dok god ovdje netko pjeva, znat ćemo tko smo.

A to, u svijetu koji sve više zaboravlja - znači više nego ikad.

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

• pratite nas na društvenim mrežama •