Rezime HNL-a 2024./25.: Gdje bi Hajduk bio senzacionalan, Dinamo najzahvalniji, Rijeka je ipak postala najzaslužnija - i jedina realnost
Piše: Karlo Hrženjak |
Sport |
30. svibanj 2025.
U sezoni ispunjenoj zvučnim povratnicima, trenerskim lutanjima i trobojem do posljednjeg daha - samo je jedan klub ostao miran, dosljedan i nagrađen.
HNK Rijeka - proslava duple krune u sezoni 2024./25. /Foto: Eurostar Umag)
Kad netko za dvadesetak godina pita što se to točno dogodilo u HNL sezoni 2024./25., valjalo bi početi s rečenicom koja se sramežljivo šaputala već godinama u kuloarima, ali sada je dobila konture gotovo pa znanstvene istine: da je Dinamo osvojio prvenstvo, HNL bi najviše profitirao. Financijski. U koeficijentima. U prohodnosti prema Ligi prvaka. Jer Dinamo zna igrati Europu. Jer Dinamo ima onu hladnu, organizacijsku racionalnost u ždrijebu kvalifikacija koja ostalima fali kao smisao TikToka ljudima iznad 40. Ali Dinamo nije osvojio. Hajduk također nije. Osvojila je - Rijeka. I ne samo to - Rijeka je uzela i Kup. Jedna od rijetkih duplih kruna od osnutka države bilo kojeg “ne-dinamo” kluba (Rijeka 2016/17 i 2024/25; Hajduk 1994/95). Ako je ova sezona bila film, onda je Rijeka bila art-house pobjednik festivala, dok su Dinamo i Hajduk ostali negdje između “trailera za nastavak” i “prekid snimanja zbog kreativnih nesuglasica”.
Rijeka - dvostruka kruna i stilizirana i kompletirana tripleta u srcima
Rijeka je sezonu počela s očekivanjima, ali bez prevelikih najava. Radomir Đalović, novopečeni trener bez Pro licence, bio je klupski eksperiment iz romantičnog laboratorija nogometa. Dok su se ostali klubovi bacali na Cannavara, Rakitića i Perišića, Rijeka je ostala vjerna sebi. Kad je Dinamo pružio ruku i tražio Đalovića za svoju klupu, ovaj kao da je elegantnim “ipak-ne-hvala” odbijanjem indirektno izjavio da mu to ne treba za trenerski CV, rađe će ga oplemeniti kroz vjernost svojima.
Rijeka je kroz sezonu igrala kao da svaki tjedan skuplja bodove u Fantasy ligi: pametno, pragmatično i s malo glamura, ali s puno koristi. Bez dominantnog individualca, s rotacijom koju bi i Guardiola potpisao da ne zna što je Rijeka, i s nekom unutarnjom snagom koja im je donosila bodove i kad ih nisu zaslužili - što je, kako svi znamo, baš ono što razlikuje prvaka od “skoro-prvaka”.
Osvojiti prvenstvo - sjajno. Osvojiti Kup - dodatni pečat. Učiniti to s trenerom bez licence, odbijajući ponude većih - nogometna bajka. Ako Rijeka ikad otvori svoj “Hall of Fame”, Đalovićeva trenerka s utakmice protiv Dinama u 34. kolu trebala bi visjeti iznad ulaza.
Dakle - dvostruka kruna i tripleta u srcima. Njihova sezona bila je školski primjer mirnoće u nemirnom moru - konstantni nastupi, unutarnja stabilnost i trener koji je vjerovao u projekt čak i kad mu je Dinamo ponudio klupu. Iako je kruna dupla, treća dimenzija je suma vjernosti trenera, definitivno brisanje etikete “manjeg kluba” u društvu troje velikana HNL-a i emocionalne pobjede nad istima.
Dinamo - europska respektabilnost, domaća nesigurnost
U Maksimiru je sezona izgledala kao neka čudna verzija “Big Brothera” - svi su ulazili, svi su izlazili, a nitko nije znao tko zapravo vodi. Trenerska klupa doživjela je promet kakav nije viđen ni u hrvatskoj Vladi - od Canavara do “povratka starih kadrova”, sve je prošlo, sve je puklo.
Petković, kao i svaka dobra serija, imao je uspone, padove i jednu ozljedu koja je izgledala više kao narativna potreba nego stvarna fizička smetnja. U Europi - svaka čast. Dinamo je, unatoč internoj kaotičnosti, iznio jednu od svojih boljih sezona u tom novom formatu najelitnijeg klupskog nogometnog natjecanja. Prošli su skoro u knockout fazu iz trećeg šešira, ostvarili nekoliko vrhunskih rezultata protiv renomiranijih protivnika, ali na kraju ipak ispali, jer fortuna nije imala potrebe reagirati, a onda na kraju ipak realno zaključili da najveći žal ostaje za onim prosutim bodovima protiv Monaca.
Ali doma - nedovoljno. Igranje toplo-hladno protiv slabijih, izgubljeni derbiji, i gubitak identiteta koji je nekad značio sigurnih +12 bodova nad pratiteljima već u veljači.
Hajduk - ni Rakitić ni Perišić ne mogu nositi sve
Ah, Hajduk. Klub kojeg ne treba predstavljati. Po Coceovoj direktivi “Bog i niko više”, Split i pola dijaspore disali su kao jedan kad su Rakitić i Perišić stigli u klub. Letimično se činilo kao da su došli riješiti sve - od napada do prometne gužve na Poljudu. A onda realnost: Rakitić je držao sredinu solidno, ali ne spektakularno, a Perišić je, što bi rekao prosječni komentator s foruma, “više smetao nego pomogao”.
No, najveći šok došao je zimi, kad se Perišić vratio u PSV - a tamo se, ironično, preporodio. Uzeo titulu, zabijao važne golove, i podsjetio sve da je ipak igrač kalibra svjetske klase. U Splitu su ostale frustracije i grubo izgovorene riječi. A Marko Livaja? MVP lige, bez konkurencije. Nosio momčad sam, kao uspravljeni stup dok se sve drugo urušavalo. Ali jedan čovjek ne može biti sustav. Pogotovo ne u ligi u kojoj se svaki bod igra na nož.
Ostali klubovi - tužne pjesme i svijetle točke
Varaždin je bio najveće iznenađenje iz sjene. Tih, organiziran, jak doma - podsjetnik da kontinuitet trenera i mladih igrača zna dati plodove.
Slaven Belupo nas je sve podsjetio da i “radnička momčad” može igrati moderan nogomet - uz par odličnih stranaca koji su se pokazali boljima od nekih “pojačanja” u Dinamu.
Osijek je opet bio Osijek - ozbiljan dok traje jesen, a onda kolaps čim se pojave prvi rojevi komaraca.
Lokomotiva se bavila razvojem i prodajom kao da su HGSPOT - dobar proizvod, ali nedovoljno za pravi rezultat.
Istra pokazala da se razvija u dobrom smjeru s inozemnim kapitalom i završila sezonu pokazjući intrigantan i moderan stil igre
Gorica, Šibenik - sve u svojim vlastitim problemima, od financijskih do sportskih. Posebno Šibenik - koji se borio više s vlastitim vodstvenim strukturama i ograničenim korištenjem insfrastruktura, nego protivničkim napadima.
Medijski krajolik i kulturna renesansa HNL-a
Ova sezona HNL-a možda nije imala holivudski sjaj kakav su obećavali dolasci poznatih imena, ali je imala nešto važnije - dramu. Ne insceniranu, već stvarnu. Prvak se nije znao do zadnjeg kola. Svaka greška se računala. I zato je bilo - uzbudljivo.
Popratne emisije dale su novu vrijednost: Valentina Miletić je javljanja s terena pretvorila u male epizode profesionalnosti i smirenosti - čak i kad se tribine nisu baš ponašale po bontonu. I da, ona scena kad je Kelava štiti usred pomahnitalog vjetra zaslužuje mjesto u sportskim TV anegdotalnim potezima dana.
U studiju - Joško Jeličić. Krut, ali pravedan. Kad je rekao da Perišić “ne zna više igrati obranu”, Split je proključao. Ali imao je pravo. I zato se Jeličića sluša. Čak i kad ne želiš.
A da, i Gattuso i Jeličić su zakopali ratne sjekire. Nakon onog njihovog famoznog sukoba u 12. kolu, posljednji kadar HNL dokumentarca može biti njihovo rukovanje i osmijeh. Simbolično - jer kao što su oni pronašli mir u kaosu, tako je Rijeka pronašla naslov u oluji.
Zaključno
HNL sezona 2024./25. neće se pamtiti po najvećim imenima. Neće ni po najboljoj igri. Ali pamtit će se po napetosti, po troboju, po činjenici da se zadnjih 90 minuta igralo za sve - titulu, Europu, spašavanje.
I možda - samo možda - to je pravi smjer. Jer ako već ne možemo imati Real vs. Barca svaki vikend, možemo imati iskrenost, borbu, suze, i na kraju - Rijeku s duplom krunom. I to nije malo.
To je HNL.
Ako Vam je tekst bio vrijedan ili poticajan,
možete nas podržati neobaveznom donacijom - počastite nas virtualnom kavom ☕
Hvala 🤍
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
• pratite nas na društvenim mrežama •