12 godina Nogometnih Ikona - fala na stvaranju “Bašćanske ploče” nogometnih naroda
Piše: Karlo Hrženjak |
Kultura |
14. srpanj 2025.
Bez sponzorstava, bez dodatnih suplemenata, bez offside linija. Samo srcem i Trifonom kao lajtmotivom.
Nogometne Ikone - kulturno dobro svih generacija (Foto: Nogometne Ikone/Facebook)
Postoje stranice koje pišu o nogometu, postoje one koje ga pamte, a postoji i jedna o kojoj bi nogomet sam trebao pisati i nipošto je ne zaboraviti. Nogometne Ikone već dvanaest godina ne pišu o onome što se dogodilo, nego o onome što je ostalo. To je ogromna razlika. Toliko ogromna da je nemjerljiva lajkovima, engagementom ni brojem komentara u kojima netko piše “legende” - jer te stvari nisu nastale da se broje, već da se pamte i prenose, kao priče o Bugarima s polubrkovima koji su nosili broj 3 i pucali slobodne kao kaznene. Ta razlika se osjeća u tonu, humoru, selekciji i u onim trenucima kad ti izleti osmijeh na ekranu, ali odmah nakon toga, bez da to netko mora napisati velikim slovima, osjetiš i neku vrstu tihe zahvalnosti. Zato što se netko toga sjetio, prenio na poseban način i nije pustio da sve ode niz algoritam.
Dvanaest godina, dakle. Dvanaest godina prisutnosti u prostoru koji se zove internet, ali koji su oni pretvorili u kvart. Sjećanja nisu samo sentiment, nego identitet i baš zato Nogometne Ikone nikad nisu bile samo zabava. I kad jesu bile zabavne, nisu bile površne. I kad su bile ironične, nisu bile zlobne. Ta fina crta koju malo tko zna držati postala je njihov nevidljiv, ali prepoznatljiv rukopis.
Trifon Ivanov nije slučajnost
Nitko nikada nije pitao zašto je baš Trifon Ivanov zaštitno lice stranice. Nitko normalan, zapravo i ne bi pitao. Jer znaš i ne moraš čitati opise da shvatiš - Trifon nije tu zato što je najviše zabio, najdalje dogurao ili bio uzor u školskim udžbenicima. On je tu jer je bio nezamjenjiv, baš zato što nije bio zamjenjiv ni sa kim. I takav je bio i ostao unikat, a upravo su takvi likovi srž svega što Ikone godinama rade.
Trifon, sa svojom kosom, bradom i pogledom kao da stalno razmišlja je li ugasio peglu, postao je točka prepoznavanja za tisuće drugih koji su možda imali manje minuta na televiziji, ali su zato imali više karaktera nego pola udarnih jedanaestorki. U tom jednom liku je čitav katalog onih koji su u objavama dobili drugu šansu. Ne drugu karijeru, jer nije to samo motivacijska stranica, nego drugu šansu da ih se ne zaboravi, a što više ljudi zna za njih to su stvarniji postali.
Kad bi postojala Bašćanska ploča nogometa, Trifonovo lice bilo bi urezano negdje između ćiriličnih tragova i glagoljaškog zareza i to ne zbog povijesne uloge, nego zbog simbolike. Baš kao što je Bašćanska ploča prvi puta zabilježila hrvatsko ime, tako su Ikone učinile nešto slično za tisuće (i više) igrača koje bi kolektivno pamćenje, da nije njih, svelo na fusnotu. Oni koji su nosili dres samo jednu sezonu, oni koji su došli s nadom, otišli s upalom, a između toga zabili jedan autogol - e i oni su sada negdje zabilježeni. U objavi, usputnom komentaru ili fotki koju je netko našao na dnu ladice “svaštarija”.
Humor koji liječi nostalgiju
Netko tko ne prati Ikone mogao bi pomisliti da se tu radi o retro romantici, ili o nostalgičnom gledanju unatrag, ili o onom poznatom: “e kad se igralo za pivo i sendvič”, ali nikako nije samo to. Ikone ne pričaju bajke, njihove objave nisu uređene tako da nam uljepšaju prošlost, nego da je prikažu onakvom kakva jest: pomalo šlampavom, često nelogičnom, ponekad tužnom, ali uvijek živom. Taj humor koji koriste nije iz potrebe da se nešto ismije ili netko nasmije, nego iz potrebe da se nešto prepozna.
U tom prepoznavanju najvažniji je taj fini balans između ironije i empatije. Nitko nije toliko ismijan da bi bio ismijan, a nitko nije toliko uzdignut da bi bio nedodirljiv. Nogomet je tu ono što bi i trebao biti - ravan. I na toj ravnini svi imaju pravo na spomen, na pogrešan centaršut, na gol s 40 metara u prijateljskoj utakmici koju nitko ne bi spominjao da nema Ikona koji su je podigli iz zaborava.
Humanitarnost bez svečanog govora
Postoji još jedna stvar koja se često prešuti, možda zato što i oni sami nikad ne rade dramu oko toga, a možda bi trebali. Ako već ne oni sami, onda barem netko drugi, jer kad god je trebalo, kad je stvar stvarno postala ozbiljna, Nogometne Ikone su bile tu. Bez šatora, bez jumbo plakata, bez zlatnih sponzorskih paketa i govora “hvala našem zlatnom donatoru”. Samo objava, pa još jedna, pa još nekoliko ljudi i na kraju je netko dobio ono što mu je trebalo. Novac za terapiju ili stipendiju ili samo osjećaj da nije sam.
U svijetu u kojem se humanitarnost često doživljava kao PR alat, Ikone su to napravile bez pompe. I zato to ima težinu, jer kad znaš da nešto dolazi iz stvarne želje, a ne iz plana, onda i najmanja gesta postaje velika. A oni su imali brdo velikih.
Kultura koja ne treba odobrenje
Na mnogim portalima postojale bi dileme kamo staviti priču o njima. Je li to sport? Društvo? Ili možda nostalgija? I možda će netko reći da to nije kultura, jer nije “visoko” i nema “institucionalnu težinu”. Ali baš zato što nije visoko, baš zato što dolazi iz baze, iz ljudi koji klikaju jer prepoznaju, a ne zato što im je netko rekao da je to dobro - upravo zato je kultura sa svim karakteristikama institucije. I to ona vrsta kulture koja se ne gura u muzeje, nego ostaje među nama, na zidu, na feedu, u glavi.
Nogometne ikone su postale kulturno dobro, iako ih (još) nitko nikada nije proglasio takvima. Jer ono što oni rade, to jest kulturna funkcija - pamćenje, tumačenje, smišljanje smisla i na kraju krajeva stvaranje priče. A bez priča ni povijest ne bi postojala.
Do zlatnog pira, i dalje
Kad su u svojoj objavi napisali da “napadaju jako do zlatnog pira”, nije to bio samo simpatičan punchline na kraju rođendanske čestitke, nego poruka kako se do pira (zlatnog, srebrnog, pa i brončanog ako zatreba) dolazi baš onako kako su oni došli do ove dvanaeste godine: bez žurbe, ali s odlučnošću, bez pompe, ali s konstantom, bez kalkulacija, ali s jasnoćom da znaju zašto i za koga postoje.
Jer nije jednostavno ostati relevantan, iskren i zabavan kroz cijeli ciklus društvenih mreža, kroz promjene formata i generacija. I sve to bez ijednog gola u Ligi prvaka. Osim onih golova u glavu, kad nas neki lik iz ’97. pogodi ravno u nostalgiju. A oni pogađaju točno, redovito i čine da ti sve to što si mislio da si zaboravio, ili uopće nisi znao da je postojalo, postane najvažnije.
Zato i ne sumnjamo da će napasti taj zlatni pir onako kako jedino oni znaju - s Trifonom na čelu kolone, s fotkama iz sportskih tjednika/dnevnika koje više nitko nema, s komentarima koji podsjećaju na zlatna vremena i s jednom idejom koja se nikad nije promijenila: da nogomet nije samo utakmica, nego i uspomena, refleksija, zafrkancija i znak da si bio tu.
Pa neka traje. Dok god ima nogometa i društvenih mreža, neka ima i Ikona, jer bez njih bi sve bilo drugačije. Ne gore, nego siromašnije. A bez Trifona na slici profila, bila bi praznina kao bez stajanja na istoku, jer za Trifona se zna - on siromaštvo nikad nije volio, ni na travnjaku, ni u tekstu. I zato, on je ponosan, a mi beskonačno zahvalni.
Fala Nogometne Ikone ❤️
Ako Vam je tekst bio vrijedan ili poticajan,
možete nas podržati neobaveznom donacijom - počastite nas virtualnom kavom ☕
Hvala 🤍
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
• pratite nas na društvenim mrežama •