Eurosong ili kako je Waterloo postao Genderloo?

Piše: Karlo Hrženjak   |   Kultura   |   28. svibanj 2025.

Bez glittera, s pogledom ispod površine europske pozornice.

Nemo pobjednik Eurosonga 2024 (Foto: Like/like.philenews.com)

Nekada davno, u zemlji koja više ne postoji (čitaj: Jugoslaviji), gledanje Eurosonga bilo je gotovo svečana aktivnost. Uključiš televizor, izglancaš antenu, pošalješ djecu da šute jer pjeva Johnny Logan, i moliš boga da Lepa Brena ne pobijedi jer bi onda stvarno morali ugostiti to čudo.

Eurosong je bio festival glazbe, šljokica i u najboljem slučaju - kiča. Danas? Danas je to, kako bi rekli naši susjedi Englezi - “a completely different beast”. Ili preciznije, zvučna pozadina za filozofsku debatu o rodnom identitetu, političkom korektizmu i kvotama raznolikosti koje podsjećaju na loše implementirane Excel tablice.

Od showa do showcase-a ideologija

Ne bismo mi Balkanci bili Balkanci da nismo počeli sumnjati da se pobjednici Eurosonga više ne biraju prema pjesmi, nego prema pripadnosti nekoj “aktualnoj struji”. A najaktualnija struja zadnjih godina? Transrodna reprezentacija, naravno. I odmah da se razumijemo - trans osobe zaslužuju poštovanje, sigurnost i pravo na izražavanje. Ali kad Eurosong postane isključivo “parada identiteta”, dok glazba pada u drugi ili treći plan - e, tu već nešto ne štima.

Od trenutka kad smo počeli dobivati više pažnje za to “tko si” nego “što si otpjevao”, sve je krenulo nizbrdo. Bilo je točno onako kako bake kažu: “Tko previše viče o sebi, najmanje pjeva.”

Baby Lasagna - slučaj za Guinnessa

Onda je došao Baby Lasagna. Ime koje zvuči kao dječji meni u hipsterskom restoranu, ali čovjek je napravio nešto gotovo nemoguće: natjerao je Hrvate da kolektivno zadrže dah. Da se vesele. Da govore “ajme što je dobar performans” bez zadrške i - da se slože oko nečega.

No iako je osvojio publiku diljem Europe - izgubio je. Zašto? Jer je jednostavno bio “previše običan”. Nema fluidnosti, nema deklarativne politike, nema dovoljno etiketa za današnje standarde identitetske tombole. Bio je samo… talentiran. Kakva drskost!

Rezultat? Žiri ga je elegantno gurnuo pod pozornicu da napravi mjesta za “inovativnije izraze” koji, gle čuda, često uključuju konfekcijsku konfuziju, ali rijetko melodijsku jasnoću.

I onda dođe onaj neugodni razgovor o “To”

Ne treba se praviti blesav. Većina ljudi - bilo da to priznaju ili ne - kad vidi osobu koja pjeva, pleše i mijenja rodove kao čarape, automatski to smjesti u ladicu “degenerično”. Osobno ne mislim tako. Ne mislim da su ljudi koji tragaju za vlastitim identitetom automatski išta lošiji, niti smatram da to treba ismijavati ili mrziti. No, to ne znači da moramo aplaudirati svemu bez ikakvog kriterija - pogotovo kad se pojavi na najvećoj glazbenoj pozornici Europe.

Jer stvar je jednostavna - smatram da smo rođenjem određeni sa spolom s razlogom. Biologija nije mišljenje. Možemo imati suosjećanje, razumijevanje, možemo biti pristojni, ali ne moramo se praviti da su biološke činjenice uvredljive. Ne kažem da netko ne može živjeti kako želi - daleko od toga. Ali kad se takve priče gurnu u središte glazbenog natjecanja, često na račun glazbe same - tada više ne govorimo o toleranciji, već o prisilnoj teatralnosti.

Eurosong bi trebao biti prostor glazbenog izraza, a ne kulturološki lakmus test u kojem se natjecatelji vrednuju prema tome koliko su “fluidni”, a ne koliko su muzikalni.

Kad estetika zamijeni etiku

U aktualnim izdanjima Eurosonga, koncept “što bolje pjevaš” zamijenjen je s “što više poruka nosiš”. I ne, ne mislim na pjesme s temom rata, mira ili ljubavi - to je ionako bila konstanta još od Abbe. Mislim na ono kad ne znaš jesi li upalio MTV, TikTok aktivizam ili umjetnički performans iz Berlina.

To nije “napredak”, to je estetski relativizam s glitterom. Ako na scenu izađe netko s vjenčanicom i bradom - i još uz to pjeva o “fluidnosti duše” dok iza njega plešu psi u lateksu - automatski se proglašava “hrabrim”, “progresivnim” i “važnim”, bez da mu se ikad zapita: “Čuj, možeš li ti pjevat’ uopće?”

Glas naroda vs. glas žirija

I tu se vraćamo na Baby Lasagnu. Eurosong je, čini se, postao demokracija na papiru, ali oligarhija u notama. Glas publike? To je valjda samo da se narod zabavi. Pravi sudionici su žiriji - ti tihi masoni glazbenog establishmenta, koji se, ako niste primijetili, svake godine telepatski slože da nagrade upravo onu stvar za koju publika kaže: “Što je ovo, bogati?”

I zato, što nam je činiti?

Možda je vrijeme da Eurosong podijelimo: jedan natjecateljski show za glazbu, drugi za performativnu ideologiju. Prvi neka vodi Tony Cetinski (uz obavezni disclaimer), a drugi neka uređuje netko iz berlinskog kolektiva “Nevidljiva vagina”. Pošteno, zar ne?

Ili možda, samo možda, vratimo fokus na ono što nas je sve skupa i dovelo pred televizore: dobra pjesma, karizma i ono čuveno: “Nije sve za svakoga, ali barem je otpjevano.”

Dok to ne dobijemo natrag, ostaje nam da kao Baby Lasagna i dalje govorimo: “I’m just a boy from a village.” A žiri će nam odgovoriti: “Nisi dovoljno iz posebne kutije. Vrati se kad budeš pluralniji.”

I sretno nam bilo.

- Vaš kronično ciničan, ali još uvijek glazbeno emotivan kolumnist.

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

• pratite nas na društvenim mrežama •