Papa Lav XIV.: Novi pastir na tragu velikih prethodnika ili tek simbol prijelaznog vremena?

Piše: Karlo Hrženjak   |   Društvo   |   29. svibanj 2025.

Bez senzacije, s dozom realnosti i vjerom u dobro.

Papa Lav XIV. prvo obraćanje vjernicima (Foto: Himalayadiary)

Lav XIV., miran i kontemplativan, dolazi iz pastoralnog okruženja, gdje su susreti s čovjekom - i Bogom u čovjeku - bili bitniji od ceremonijalnih rukovanja. Njegova dosadašnja služba bila je obilježena skromnošću, dijalogom i nenametljivom, ali čvrstom duhovnošću. Služba čovjeku kao Božjem stvorenju, bez obzira na naciju, stalež ili svjetonazor - to je bila i ostala njegova nit vodilja.

Bez pompe, ali ne bez značenja

U vremenu kad se i najvažnije vijesti oblikuju prema algoritmima, vijest o izboru Lava XIV. na čelo Rimokatoličke Crkve prošla je, gotovo nevjerojatno, bez senzacionalizma. Ipak, unatoč tišini koju je okružila njegov izbor, on nije nevažan. Naprotiv - možda baš ta tišina govori više nego što bi galama mogla.

Novi papa dolazi iz jednostavne, pastoralne pozadine, gdje se svećenik ne mjeri po broju riječi, nego po dubini sluha za drugoga. Njegova duhovna formacija ukorijenjena je u evanđeoskoj svakodnevici - susretima, slušanju, služenju. Iako se o njegovim vizijama i smjerovima još malo zna, jedno je sigurno: svoj pontifikat neće temeljiti na retorici, već na prisutnosti.

Na ramenima divova: Ivan Pavao II. i Franjo

Kad govorimo o papi kao moralnom i duhovnom kompasu svijeta, nemoguće je zaobići dva pontifikata koji su duboko oblikovali ne samo Crkvu, nego i svjetsku savjest: sveti Ivan Pavao II. i papa Franjo.

Ivan Pavao II. bio je papa hrabrosti - onaj koji je, ne bojeći se granica, govorio protiv režima, branio dostojanstvo čovjeka, gradio mostove i rušio zidove. Njegova poruka bila je jasna: ne bojte se, otvorite vrata Kristu! Bio je glas istine u vremenima kad se istina često šaptom izgovarala.

Papa Franjo, nasljednik siromašnog Asiškog, svoju je službu usmjerio prema periferijama - onim materijalnim, ali još više onim duhovnim. Vratio je Crkvu među ljude, skinuo joj institucionalne teške haljine i obukao pregaču služenja. Njegov naglasak na ekologiji, migracijama, socijalnoj pravdi i sinodalnosti postao je novi evanđeoski refleks u svijetu podijeljenom između hladnog profita i toplog vapaja za zajedništvom.

Tiha nit kontinuiteta

I upravo u tom kontekstu treba promatrati Papu Lava XIV. Ne kao kontrast prethodnicima, nego kao tiho poglavlje istog Evanđelja. U njegovim ranim gestama - povratku osobnoj duhovnosti, isticanju važnosti sakramentalnog života i pozivima na “unutarnju obnovu Crkve” - pažljivi promatrači mogu naslutiti nešto poznato: duhovnost Ivana Pavla, poniznost Franje. Ne u istoj formi, ali u istoj dubini.

Riječi koje koristi, i još više one koje ne koristi, stvaraju dojam pape koji ne želi reformu radi reforme, već želi da Crkva ponovno diše evanđeoskim plućima. Njegovo često spominjanje “krotke istine” i “vjere koja ne dokazuje, nego svjedoči” daje naslutiti pontifikat koji će možda proći ispod radara - ali ostaviti trag.

U sjeni svjetske buke: Trump i duh vremena

Dok Crkva bira svog pastira, svijet ponovno bira podjele. Povratak Donalda Trumpa na američki politički tron simbolizira više od povratka jednog lidera. On donosi retoriku podjela, snagu bez suosjećanja i “klimu življenja” koja ne ohrabruje dijalog, nego ga guši. I nije nevažno to što sve više i strukture koje nisu političke - uključujući i one unutar Crkve - ponekad odražavaju tu logiku.

Amerikanizacija svijeta - kroz estetiku, komunikaciju, pa i vjeru kao tržišnu ponudu - postaje podmukli val koji ulazi čak i u one prostore gdje bi evanđeoski duh trebao biti otporan. Novi papa toga je, čini se, svjestan. Ali ne reagira politički, već duhovno. Ne parira brzinom i bukom, već sabranošću. Možda baš zato - uspijeva.

Nada u smjeru tihe revolucije

Novi pontifikat ne počinje s programskim dokumentom, niti s velikim reformama. Ali možda to nije slabost - možda je znak. Znak da Crkva ulazi u razdoblje tihe revolucije: vraćanja korijenima, oslobađanja od pretjerane institucionalnosti i prepoznavanja Božje prisutnosti ne u projektima, već u svakodnevnim susretima.

Ako je Ivan Pavao II. bio heroj vjere, a Franjo njen prorok, možda će Lav XIV. biti njen svjedok. Onaj koji neće mijenjati Crkvu deklaracijama, nego svetošću svakodnevice. Onaj koji neće nositi teret očekivanja, nego radost služenja.

Crkvi možda ne treba vođa s velikim govorima, već pastir s tihom prisutnošću.

A Papa Lav XIV. upravo tako - tiho - i počinje.

Jer možda budućnost Crkve ne ovisi o onome tko najviše govori, već o onome tko najviše sluša.

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

• pratite nas na društvenim mrežama •