Oliver Dragojević - novi album, vječna emocija
Piše: Karlo Hrženjak |
Kultura |
22. lipanj 2025.
O simbolu glazbe, ali ne kroz patetiku - jer ni njemu ne bi legla - već u njegovom stilu: iskreno, s dozom humora i emocijom koje su njegove pjesme i pojava stvarale.
Oliver Dragojević, simbol glazbe i promocija posthumnog albuma “Dolaziš” (Foto: Spotify)
Negdje između mirisa borova i soli, među valovima koji nježno tuku o stijene južnog Jadrana, u onim tišinama koje govore više od riječi - još uvijek odzvanja glas Olivera Dragojevića. Nema tog vremena ni prostora koje ga može istinski obgrliti, jer njegov glas, njegove pjesme, njegove emocije nisu “stvari” koje pripadaju prošlosti. One žive i dalje. I sad, s izlaskom njegova novog albuma, ponovno nas pozivaju na to tiho i moćno putovanje: kroz stihove, note i osjećaje koje nije znao nitko drugi tako prenijeti.
Oliver je, uostalom, oduvijek znao da je najdublje ono što se ne viče, nego pjeva tiho i srcem. Da ljubav nije patetika nego snaga. Da bol nije drama nego pjesma. I da pjesma, kad je prava, ostane zauvijek.
Kad pjesma nije pjesma, nego osjećaj
Ima nešto u njegovoj glazbi što se ne može objasniti glazbenim teorijama ni analitičkim opisima. Njegove pjesme nisu samo glazbene forme - one su senzacija. Kad Oliver zapjeva “Pismo moja, letiiiii…”, niste sigurni jeste li još na ovom svijetu ili ste već zakoračili u neki paralelni svemir gdje vam netko istovremeno šapće i grli vas.
S ovim novim albumom “Dolaziš”, tim posthumnim darom koji je tiho dozrijevao poput vina u nekoj staroj konobi uz more, Oliver nam ponovno vraća ono što smo mislili da je nemoguće - novu emociju iz istog izvora.
Pjesme nisu samo nastavak priče. One su kao oni pravi prijatelji koje nisi vidio godinama, ali čim ih sretneš, sve se vrati - i smijeh, i suze, i ona tiha sigurnost da sve ima smisla dok je srca u grudima.
Glas koji nije nikad otišao
Iako fizički nije s nama od one tihe ljetne večeri kada je nebo nad Vela Lukom zaplakalo zajedno s tisućama svijeća na moru, Oliver nikad nije zaista otišao. Kako i bi? On nikad nije bio samo “pjevač” - bio je, i ostao, dio naše kolektivne emocije.
Njegov glas bio je zvuk djetinjstva, mladosti, ljubavi, rastanaka i povrataka. Bio je uz nas u kafanama i na pogrebima, u automobilima na putu prema moru i u tišini zimskih večeri. Bio je sve ono što je falilo - i nikad nije falilo kad bi on zapjevao.
“Vjeruj u ljubav”, pjevao je čak i onaj najtvrđi, onaj kojemu je život izlio beton umjesto suza - čak i on bi na trenutak zastao. Jer Oliver nije bio “samo” glas. Bio je ogledalo duše naroda.
Humor - tiha melodija njegove svakodnevice
Svi koji su ga poznavali znaju - Oliver je bio sve samo ne umišljen. U njegovom svijetu nije bilo mjesta za napuhavanje ega, osim ako ne govorimo o gumenom čamcu.
U nekom intervjuu, kad su ga pitali zašto ne snima više, rekao je: “Ma snimim ja, al’ onda to ostane doma jer mi se ne da poštom slat.” Kad su mu spominjali veličinu njegovog utjecaja, znao bi reći: “Ajde, nemojmo sad pravit kipove… još bi mi galeb sletio na glavu.”
Taj njegov humor - taj blagi cinizam, ta otočka mudrost - bila je poput one kapi limuna koja svaki gutljaj vina učini još boljim. Ta mediteranska, topla duhovitost što ne vrijeđa, nego grije. On je znao u pola rečenice ubaciti nešto da ti izmami osmijeh, čak i kad pjeva o boli. Uvijek s mjerom, nikad napadno. Kao kad ti barba na rivi doda čašu vina i resetira te na tvorničke postave kad te vidi da cmoljiš o nebitnom problemu - jer nekad treba ploviti i na buri.
Od Splita do Sidneya - jedan je glas
Nije Oliver pjevao da bi bio legenda. On je pjevao, jer je to jedino znao. A legenda je postao slučajno - uz cigaretu i kavu. I možda baš zato nikad nije htio biti zvijezda. Jer, kako je znao reći: “Ne mogu ja bit zvijezda, ja jedva san popodne budan. ” Njemu su zvijezde bile gore, iznad Korčule, a on – on je bio čovjek. S nogama na zemlji, s dušom na moru.
Jedna od fascinantnih činjenica Oliverove karijere jest koliko je duboko išao, i koliko daleko. Od splitske Rive do pozornica u Royal Albert Hallu, u New Yorku i Sydneyu, njegov glas je bio kao komadić juga, masline i mora prenesen u srca ljudi koji možda nisu znali gdje je Vela Luka, ali su znali što znači kad ti srce zadrhti uz prve tonove “Cesarice”.
Njegova univerzalnost nije bila u jeziku, nego u emociji. Kad je pjevao “Trag u beskraju”, nitko nije pitao što točno znači - svi su jednostavno osjećali. Jer ako išta Oliverove pjesme pokazuju, to je da je emocija jedini pravi jezik.
I da bismo stvarno razumjeli koliko je duboko utkan u ovaj krajolik i glazbeni svijet - fizički i emotivno - dovoljno je osvrnuti se na tri mjesta koja su ga oblikovala.
Vela Luka je srce. Split pluća. Korčula duša.
Oliver je bio čovjek mora, ali ne onog apstraktnog, nego konkretnog - onog koje ima miris borovine, zvuk škure što lupa na buri, i brodice koje škripavo ljulja bonaca. A takvo more imalo je tri točke na njegovoj osobnoj karti - Vela Luka, Split i otok Korčula.
Vela Luka bila je srce koje je kucalo za nj - tiho, u ritmu juga. Tu nije bio zvijezda, nego sin, susjed, prijatelj. Tu se nije nastupalo, tu se živjelo. I kad bi se umorio od svjetala pozornica i suvišnih pitanja, bježao bi natrag - kući, pod svoje nebo, s nogama u plićaku. Tu je, naposljetku, i ispraćen s morem punim svjetla, tišinom punom značenja i ljudima koji nisu došli plakati, nego zahvaliti.
Split je bio pluća njegove karijere. Grad iz kojeg je pjevao svijetu i grad koji ga je naučio kako se emocija pretvara u zvuk. Festival, Gripe, Runjić, galebovi nad rivom - to je bila njegova glazbena pista. Publika u Splitu nikad nije bila samo publika, već zajednica koja ga je gurala, nosila, slušala i voljela. Kad bi rekao "lipo vas je vidit", znao je da to misli - jer Split ga je znao prepoznati i u tišini.
A Korčula, e Korčula je bila duša. Ne samo zato što mu je u genima, nego zato što je ta zemlja i kamen nosila isti senzibilitet. Masline, kapelice, suhozidi i ti ljudi koji pričaju šaptom, ali znaju pjevat iz pete. Ta tiha, otočka filozofija utkala se u svaku njegovu notu. Korčula nije bila kulisa - bila je supstanca.
Zato kad pjeva čuješ i srce, i dah, i dušu. Jer Oliver je znao - bez jednog, ni drugo ne diše. A bez svega toga ne bi bilo njega. Zato ni ona tišina nad Velom Lukom, ni bakljada koja je pratila njegove brodove, nisu bile spektakl. Bile su to riječi koje nismo znali izgovoriti - pa smo ih zapjevali. U tišini.
Trenutak kada je more proplakalo
Taj prizor iz ptičje perspektive, s bakljama koje svijetle morem pred Velom Lukom, ostat će kao najsnažniji vizualni refren njegovog života. Nije to bio oproštaj - to je bio koncert u čast života.
Tišina koja je tada nastala nije bila praznina. Bila je puna. Bila je prepuna svega što je Oliver bio. Bila je hvala. Bila je volimo te. Bila je dođi još jednom, makar u snu. Tog dana more je nosilo pjesmu, a nebo šaptalo stihove. Kao da se svemir nakratko zaustavio, poklonio i rekao: „Zaslužija si, maestro.“
I sad, kad je novi album izašao, kao da se ta scena zatvara u krug, kao da kaže: niste ga izgubili, samo ste dobili još jedan dio njega. I svaki put kad čujete novu pjesmu, zapravo ste ga ponovno susreli.
Hvala ti, Olivere
“Ništa nova, ništa nova… osim što te nema.” Ali, kako kažeš u jednoj od svojih pjesama - “još uvijek sanjam da si tu”. I stvarno, kad pjesma krene, jesi tu. Zauvijek.
Za kraj - a svi znamo da s tobom kraj ne postoji - ostaje samo jedno Hvala!
Hvala ti što si bio tu. Što si ostao. Što si se ušuljao u sve naše važne i nevažne trenutke i svima dao soundtrack koji nikad neće zastarjeti. I dok se nove generacije rađaju i rastu, tvoje će pjesme biti tu, kao zvuk u pozadini njihova života. I kad za pedeset godina netko zapjeva “Molitva za Magdalenu”, nećemo se pitati tko je Oliver - znat ćemo. Jer takvi se ne zaboravljaju.
I znamo, nikad nisi volio patetiku. Ne bi ti se svidjela ova kolumna da još više ili previše dramatizira. Možda bi je pročitao, otpuhnuo dim cigarete i rekao: “A lipo si to napisa… ali ‘ko će to sve čitat?” Ali znao si jedno - emocija se ne mjeri duljinom teksta, ni brojem prodanih albuma, ni dvoranama. Mjeri se pogledima ljudi kad pjevaš. Mjeri se tišinom publike kad staneš. I na kraju krajeva, mjeri se brojem brodica koje te prate kad odlaziš.
Jedino što ti nikada nisi odlazio, ni otišao. Samo si, kako bi i sam reka - “poša ća…”
Ako Vam je tekst bio vrijedan ili poticajan,
možete nas podržati neobaveznom donacijom - počastite nas virtualnom kavom ☕
Hvala 🤍
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
• pratite nas na društvenim mrežama •