Zašto ostanak u Hrvatskoj nekada nije lak, ali vrijedi borbe? - zemlja u kojoj “ostati ili otići” nije laka odluka
Piše: Karlo Hrženjak |
Društvo |
13. srpanj 2025.
O odlasku bez zamjerke i ostanku bez garancije.
Postoji ta jedna dimenzija koju samo mi imamo. Istina, najvidljivija je kroz sportske uspjehe, ali je nenadmašna i neopisiva. (Foto: Sanjin Strukic/PIXSELL)
Tko god je barem jednom ozbiljno razmišljao o odlasku zna da to pitanje ne dolazi kao hir, niti kao impuls, nego kao potisnuta sumarna točka brojnih razočaranja, pritisaka i osjećaja stajanja na mjestu. Jednako tako, oni koji su odlučili ostati - unatoč izazovima i bez garancija - znaju da to nije uvijek izraz optimizma, nego često odlučnost koja dolazi iz dubljeg mjesta pripadnosti i odgovornosti prema onome što bi moglo biti, a još nije.
U posljednje vrijeme sve je jasnije koliko je to “ostajem” u Hrvatskoj zahtjevnije. Stambeno pitanje za mlade parove i pojedince postaje gotovo nedohvatljivo, uz cijene koje više ne korespondiraju ni s domaćom realnošću, a kamoli s mogućnošću planiranja života u stabilnosti. Kad se tome pridodaju izazovi s inflacijom i realnim troškovima života, osobito prehrane, koji tiho pritišću upravo one koji većinu svojih prihoda troše na osnovne potrebe, jasno je da pitanje budućnosti ovdje ne proizlazi iz teorije.
Stvarnost iza brojki
Govoriti o javnim financijama, proračunskim manjkovima ili mjerama koje se raspadaju čim dođu u kontakt s realnošću možda na prvi pogled zvuči suho i tehnički. No, iza svakog takvog termina nalaze se vrlo konkretne svakodnevice - mladi ljudi koji zbog cijena nekretnina i nesigurnih uvjeta više ni ne zamišljaju budućnost u svojoj zemlji, obitelji koje rade sve što mogu, a i dalje preživljavaju umjesto da žive, i stariji građani koji, nakon desetljeća uplaćivanja doprinosa, s razlogom osjećaju da sigurnost u starosti nije zajamčena, nego sve češće postaje stvar osobne sreće.
U toj slici ne radi se samo o lošim politikama ili krivim odlukama nego o nepostojanju dugoročne vizije, a kada strategije nema, nestaje i osjećaj kontinuiteta, povjerenja i smisla. I to nije samo administrativni propust, već društveni jaz koji se ne može popuniti jednokratnim mjerama ni PR-om.
Jer povjerenje koje se jednom izgubi, osobito prema institucijama, teško se vraća, a još teže ponovno zaživi u svakodnevnom iskustvu ljudi.
Odlazak kao tišina
Najveći problemi često ne dolaze s dramom - dolaze tiho. Upravo je takva i stvarna slika odlaska ljudi. Ne misli se tu uvijek samo na fizički odlazak iz zemlje, nego i na onu vrstu unutarnjeg udaljavanja koja zna biti još teža. Kada se osoba prestane nadati, kada prestane očekivati da bi stvari mogle postati bolje, tada se događa ono što rijetko bilježe statistike - povlačenje iz zajedničke stvarnosti. Nije to gubitak samo radne snage ili demografska šteta. To je gubitak veze između čovjeka i zemlje kojoj pripada, gubitak unutarnjeg odnosa prema prostoru i društvu kojem više ne vjeruje.
Tišina koja tada nastaje nije obična šutnja. To je tišina koja znači da ljudi više ni ne postavljaju pitanja. Mladi prestanu tražiti prilike, srednja generacija se pomiri sa stagnacijom, a stariji se povlače u nostalgiju. U toj tišini ne postoji više glas razuma ni zahtjev za boljim - postoji tek rezignacija. A kada nacija izgubi svoju sposobnost da propituje i vjeruje, tada gubi i kompas prema naprijed.
Promjene koje se ne snimaju kamerom
Iako političke promjene najčešće povezujemo s izbornim ciklusima i velikim događajima, one dublje, značajnije i postojanije često prolaze neprimijećeno. Događaju se bez medijske pompe, bez govora i bez spektakla u malim odlukama pojedinaca: kada netko odluči ostati, iako ima sve razloge da ode, kada netko pokrene vlastiti posao bez subvencije, ili odgaja dijete u okruženju koje nije savršeno, ali mu svejedno daje smisao.
Takvi trenuci ne stvaraju naslove, ali su esencijalni i neprimjetno mijenjaju društvenu stvarnost iz prikrajka. Svaka zemlja, pa tako i naša, raste ili tone u ritmu svoje svakodnevice. Upravo u toj svakodnevici kriju se znakovi otpornosti: lokalni obrtnik koji unatoč neizvjesnosti proširuje svoju djelatnost, učitelj koji ostaje u školi koja nije na listi prestiža, roditelji koji odluče živjeti izvan grada i vjerovati u nešto više od udobnosti.
Ti ljudi možda nikada neće dobiti priznanje na nacionalnoj razini, ali upravo zahvaljujući njima Hrvatska još uvijek nije izgubila sve bitke, jer oni ne odustaju ni onda kad bi bilo lakše prepustiti se ravnodušnosti.
Pitanja koja se ne postavljaju
Jedan od najtežih izazova u društvu je kada se istinska, suštinska pitanja ne postavljaju na glas. Što znači imati državu u kojoj se teško skrasiti i u kojoj te sustav često ne nagradi zato što si ostao, već ti suptilno pokaže da si možda pogriješio? O takvim se temama rijetko otvoreno govori, jer su kompleksne, nezgodne i zahtijevaju duboko promišljanje, a posljedično bi zahtijevale i pronalaženje rješenja.
Umjesto toga, javni prostor često bude okupiran ideološkim raspravama i povijesnim revizijama koje se neprestano ponavljaju. Te teme, koliko god bile važne za identitet, često služe kao svojevrsni štit u procesu odvraćanja pažnje od sadašnjosti, a najgore, od pitanja koja diraju u stvaran smisao život: stanovanje, zdravstvo, obrazovanje, sigurnost i mogućnosti.
Jer lakše je upravljati emocijama nego ponuditi konkretne odgovore. Lakše je usmjeriti pažnju na podjele nego suočiti se s time da ljudi žele jednostavne stvari: stabilnost, pošten rad i osjećaj da se njihov trud negdje računa. Upravo zbog toga takva pitanja ostaju na margini, iako bi trebala biti u samom središtu svake ozbiljne politike i javnog sustava kojemu je cilj stvaran društveni napredak.
Vrijednosti onoga što imamo
Pa ipak, u svemu tome postoji i nešto što nas i dalje drži. Hrvatska nije samo skup problema, već i prostor tihe ljepote, ljudske topline, zajednica koje žive ispod razine buke i senzacionalizma. To je zemlja u kojoj postoje čudesni krajolici koji nisu samo turistička kulisa, nego i prostor života. To je društvo koje zna biti nježno i solidarno u trenucima kada zašute institucije.
I postoji jedna dimenzija koju je teško izmjeriti, ali lako osjetiti. Najvidljivija je kroz sport u trenucima kada nacija postaje jedno, bez obzira na razlike. No nije to samo pitanje sportskog uspjeha nego je osjećaj pripadnosti koji se javlja u krizama, u pobjedama, u tugama i u sposobnosti da se prepoznamo jedni u drugima, te da budemo zajedno čak i kad se ne slažemo.
To je onaj nevidljivi, ali snažni sloj koji nosimo sa sobom. I ne nosimo ga zbog onoga što imamo, već zbog onoga što dijelimo. Upravo taj osjećaj zajedništva, koliko god bio povremen ili tih, razlog je zašto ova zemlja još uvijek ima potencijal.
Mogu li se stvari ipak mijenjati?
Obnova povjerenja u zemlju ne počinje kroz slogane. Počinje kroz poštovanje svakodnevnog napora - roditelja koji sve stigne s premalo, studenta koji radi da bi studirao, liječnika koji ostaje unatoč boljim ponudama. Kada se takav trud društveno vrednuje, tada država dobiva temelj.
Transparentnije politike, manje klijentelizma, više ulaganja u javne servise koji rade za čovjeka, a ne protiv njega. Kvalitetnije obrazovanje koje stvara ljude, a ne samo radnu snagu. Snažnija regionalna ravnoteža kako bi život bio održiv i izvan urbanih središta. Priznavanje vrijednosti volonterskog i civilnog sektora, umjesto sustavnog ignoriranja. Sve to može biti početak.
Ostati ne mora značiti prkos, nego vjeru. I ne mora to biti blockbuster izjava. Dovoljna je obična potvrda da još uvijek vjerujemo u prostor koji smo zvali svojim i prije nego smo za njega mogli glasati.
Ostati, unatoč svemu
Odlazak nije izdaja. Ostanak nije slabost. Ali odlazak bez povratne karte nade jest nešto što nijedno društvo ne bi smjelo promatrati nijemo.
U trenutku kad se javni prostor očisti od buke, možda će se bolje čuti oni najvažniji glasovi koji ostaju, ne zato što im je lakše, nego jer vjeruju da vrijedi pokušati. Oni koji u toj tišoj, svakodnevnoj borbi vide razlog, a ne samo rezignaciju.
Možda baš tu, među njima, leži odgovor na pitanje koje se neprestano nameće i nikad ne prestaje biti osobno: Zašto ostajem? Jer, kad pogledamo dovoljno duboko, možda ćemo shvatiti da ostati ne znači uvijek vjerovati da je sve dobro. Ponekad to samo znači da želimo pomoći da jednog dana zaista bude.
I zato još jednom - iako ni odlazak nije izdaja, ostanak nikada ne smije biti doživljavan kao slabost.
Ako Vam je tekst bio vrijedan ili poticajan,
možete nas podržati neobaveznom donacijom - počastite nas virtualnom kavom ☕
Hvala 🤍
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
• pratite nas na društvenim mrežama •