Preč. Antun Hoblaj, duhovni arhitekt zajednice - oproštaj i kruna služenja uz Zlatnu misu u Prelogu i Štrukovcu
Piše: Karlo Hrženjak |
Društvo |
17. srpanj 2025.
Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga! (Iv. 6, 68)
Prečasni Antun Hoblaj kao znak postojane vjere koja povezuje generacije, širi tišinu mira i podiže zajednicu u visine na kojima se vjera i svakodnevica ne razdvajaju. (Foto: Hana Batcha Frančić/Studio Vipro)
U prostorima ispunjenima svjetlošću koja ne dolazi samo kroz vitraje, već i iz pogleda ljudi okupljenih u istoj tišini, u zajedničkoj zahvalnosti i dubokoj čežnji za smislom, Prelog se okupio kako bi pozdravio onoga koji je desetljećima bio više od svećenika.
Dana 13. srpnja 2025., na dan njegove Zlatne mise, prečasni Antun Hoblaj stajao je pred oltarom koji je sam godinama obnavljao, čuvao i prekrivao molitvama, tišinom i žrtvama. Toga dana, riječi liturgije nisu bile samo zvuk, već nositeljice rijetke težine koju može dati samo pedeset godina svećeničkog života.
No taj dan nije bio tek još jedna misa u kalendaru Crkve. Bio je to vrhunac jednoga životnog puta. Čak štoviše, liturgijski trenutak koji je u tišini nosio težinu desetljeća posvećenih služenju, ispunjenih radom, suzama, molitvom i susretima. Bio je to susret vremena i vječnosti, trenutak koji nije značio kraj, nego tiho otvaranje novog poglavlja - onoga u kojem čovjek više ne mora trčati, jer zna da je utrku završio.
U njegovim očima toga dana prebivao je mir. U glasu se osjećala zrelost čovjeka svjesnog svih svojih putova i Onoga kome je sve predao. Ruke mu nisu drhtale zbog godina, nego su nosile smirenost čovjeka koji više ne traži odgovore, jer ih je u dubini srca već pronašao, a Zlatna misa pružala je pogled u jedno dovršeno razdoblje - u životno poglavlje koje je stiglo do punine, poput klasja koje se pod suncem prirodno saginje i tiho prepušta riječ plodovima.
Više od riječi
Za mnoge vjernike taj dan nije bio tek liturgijsko slavlje, već susret sa sobom. Tihi trenutak unutarnjeg sabiranja pred čovjekom koji ih je godinama vodio, gradio, pratio, tješio, hvalio, ponekad možda opominjao i, sigurno najvažnije, ostajao prisutan. Ne kao figura vlasti, već kao tihi oslonac koji nikada ne traži pozornicu, ali nikada ni ne napušta stražu.
U tom trenutku činilo se kao da su se sve riječi koje je izgovorio, ma gdjegod bile izrečene: svakodnevne homilije, dječje mise, prve pričesti, krizme, vjenčanja, sprovodi, šutnje u ispovjedaonici, blagoslovi obitelji, razgovori pod krošnjama ili na klupama, savjeti izrečeni u tišini ili kroz kavu - spojile u jednu nit, u jedan ujedinjen čin prisjećanja koji nije zvučao samo svečano, već duboko ljudski.
Autentičnost ne traži priznanja
Simbol se ne postaje zato što to netko želi, simbolom se postaje kada se živi autentično, dosljedno i s otvorenim srcem. Prečasni Antun Hoblaj upravo je tako živio, s jedinom težnjom da bude službenik Vječnosti u vremenu koje sve više zaboravlja što to zapravo znači.
U svijetu brzih odgovora, po(d)vlačenja i isticanja, on je hodao i djelovao smireno i tiho. Njegova snaga nije dolazila iz vidljivosti, nego iznutra - iz duše. Pedeset godina nije bio samo svećenik, već i ogledalo za savjest, zaklon u nesigurnim trenucima, zahvala i za najmanji doprinos, opomena kada je bilo potrebno i blizina kad je bilo najvažnije. Zlatna misa pak nije slavila samo njega kao osobu, već ono što je po njegovu životu svijet primio. Bila je to misa zahvalnosti i priznanja, ali i skromni podsjetnik da takvi ljudi još uvijek postoje.
Mjera čovjeka je u dubini
Veličina jednog čovjeka ne mjeri se brojem naslova ili priznanja, nego brojem onih kojima je tiho i ustrajno mijenjao svakodnevicu. U tom smislu, život prečasnog Antuna Hoblaja ne broji se kalendarski, nego se mjeri dubinom njegovih koraka. Njegova prisutnost nije bila bučna, ali je bila čvrsta i to poput onog svjetla koje ne treperi, već jednostavno ostaje.
Kada je 1976. stigao u Prelog kao mladi kapelan, nitko nije mogao naslutiti da će se upravo tu ispisati čitav jedan svećenički vijek. Ali Božje djelovanje ne prepoznaje se po senzaciji, već po tišini ukorjenjivanja. I tako je, kap po kap, dan po dan, postajao temelj župe sv. Jakoba, svega vezanoga uz nju, a i šire. Njezina svakodnevna snaga i prisutnost ondje gdje se zajednica gradila i duhovno rasla - od oltara do gradilišta, od karitativnih akcija do kulturnih inicijativa.
Korijeni koji govore
Rođen 15. svibnja 1949. u Štrukovcu, malenom, ali vrijednosno bogatom mjestu, Antun Hoblaj stasao je u obitelji koju su oblikovali molitva, jednostavnost i duboko povjerenje u Božju providnost. Kao šesto od ukupno sedmero djece Franje i Agate Hoblaj (rođ. Kutnjak), odrastao je u kući gdje se više slušala krunica nego buka vanjskog svijeta, i gdje se vjera prenosila djelima, a ne samo riječima.
Njegova obitelj bila je duhovna jezgra: najstarija sestra Bernardica, braća Dragutin, Stjepan, Alojz (koji će postati priznati teolog i profesor), Ivan Moris te on sam, dok će najmlađa sestra Marija, kasnije poznata kao s. Hijacinta, život posvetiti redovničkom pozivu. Iz tog doma niknula su tri duhovna zvanja - brat, sestra i on - kao plodonosni vrt vjere u kojem je Božji poziv mogao tiho i sigurno sazrjeti.
Njegovo djetinjstvo bilo je obilježeno ravnotežom između kuće i crkve, rada i molitve. Školovao se u Štrukovcu i Vratišincu, a zatim u sjemeništu na zagrebačkoj Šalati. Teološki studij završio je na Katoličkom bogoslovnom fakultetu, a zaređen je 29. lipnja 1975. godine po rukama nadbiskupa Franje Kuharića. Godinu kasnije pak, stigao je u Prelog i ostao pola stoljeća.
Obnova koja počinje iznutra
Kao svećenik, prečasni Antun nikada nije dijelio duhovno i svakodnevno, nego ih je povezivao u nerazdvojivu cjelinu. Nije vidio razliku između oltara i naroda, jer ih je promatrao kao međusobno prožimanje. Njegova vizija župe bila je jasna: čovjek, kad uđe u crkvu, treba osjetiti i ljepotu i tišinu, i svetost i bliskost.
Obnavljao je crkvu sv. Jakoba s posebnom pažnjom, ne samo prema funkcionalnosti, već prema dostojanstvu. Slično je postupao i s crkvom sv. Lovre u Cirkovljanu, kapelom Srca Isusova u Otoku, kapelom sv. Stjepana na groblju te kapelom sv. Huberta u šumi kraj Drave, koju je podigao kao tiho svetište molitve i predaha duše. Svoj duhovni i stvarateljski pečat ostavio je i na brojnim drugim svetim mjestima - od skrovitih raskrižja do malenih molitvenih kutaka u kojima je zajednica pronalazila snagu.
U Štrukovcu je s bratom Alojzijem podigao spomenik hrvatskom katoličkom identitetu i mučeništvu kao izraz poštovanja prema vjeri koja ih je oblikovala. Njegovo graditeljstvo bilo je uvijek liturgijsko i usmjereno stvaranju prostora za susret s Bogom, jer je znao da prostor oblikuje duh, a ljepota poziva na molitvu.
Svećenik koji ostaje među ljudima
Možda je najvažnije reći da prečasni Antun nije bio samo graditelj crkava. Bio je graditelj ljudi. Njegovo svećeništvo nije se iscrpljivalo u liturgijskim okvirima, već se protezalo kroz svakodnevni život. Bio je vjeroučitelj koji je djeci strpljivo pokazivao znakove križa, a mladima usađivao vrijednost strpljenja. Mladence je pratio kroz izazove početaka, starije hrabrio u suočavanju s prolaznošću, bolesnima donosio nadu, a svima pružao prostor tišine u kojem Bog može progovoriti i u kojem se s Bogom može nesmetano razgovarati.
Generacije krizmanika, ministranata i srednjoškolaca pamte ga ne po strogosti, nego po prisutnosti. U vremenu kad svećenici često postaju figure s distance, on je ostajao prisutan u školi, na ulici, u ispovjedaonici, a i na koncertima. Bio je i kulturni animator, organizator susreta i predavanja, domaćin glazbenih večeri, voditelj duhovnih obnova. Zahvaljujući njegovoj viziji, Pastoralni centar bl. Alojzija Stepinca postao je duhovno i društveno središte zajednice, prostor molitve, formacije i dijaloga.
Njegovo govorenje o Evanđelju nije se zadržavalo samo na riječima - on ga je prevodio u liturgijski čin, ali i u konkretne forme svakodnevice: u ciglu, drvo, kamen, staklo i ljudske odnose. Prelog, uz njega, nije bio samo grad. Postao je župa koja diše, a posebice primjer prostora u kojem se Božja prisutnost mogla i osjetiti i vidjeti.
Svećenik koji ostaje i kad ode
Postoje ljudi koji, i kada više nisu na prvoj crti svakodnevice, ne prestaju biti prisutni. Naprotiv, tada ih zajednica počinje još snažnije nositi u sjećanju. Prečasni Antun Hoblaj, nakon više od pedeset godina pastoralne službe, nije napustio svoje mjesto. Povukao se, ali tek korak unazad, kako bi ono što je stvarao postalo vidljivije i dublje sagledano.
Zlatna misa koju je proslavio isto tako ne smije biti percipirana kao kraj, već kao vrhunac. Bila je to misa zahvalnosti za desetljeća ustrajnog rada, za nebrojene sakramente koje je podijelio, za župu koja je zajedno s njim rasla i duhovno sazrijevala. I nije se toga dana slavila osoba, već prisutnost koja je bila tiha, postojana i konkretna - ona koja bi ostavila trag čak i bez riječi.
Ono što iza njega ostaje nije tek zbir obnovljenih zidova i pročelja. To je tkivo odnosa, nevidljiva, ali snažna mreža života u kojoj se prepoznaje trag Božje blizine. On je živio i djelovao kao most između generacija, između naroda i Crkve, između svetoga i svakodnevnoga.
Blizina koja ne traži pozornicu
U vremenu u kojem se uspjeh često mjeri brojem promjena ili vidljivošću funkcija, prečasni Antun ostao je vjeran mjestu koje mu je bilo povjereno. Nije izričito tragao za napredovanjem, nije selio u veće sredine - njegovo "da" Prelogu bilo je konačno i duboko. Bio je svećenik koji nije tražio priznanja, ali su ona stizala i to svakodnevno kroz povjerenje ljudi.
Susretali su ga usred običnih dana: u trgovini, na pogrebima, u školskim hodnicima. Njegova prisutnost nikome nije bila neobična, jer je pripadao ljudima. Bio je s njima, ali je uvijek nenametljivo podsjećao na ono nevidljivo. Umjesto moraliziranja, svjedočio je. Umjesto isticanja, služio je. Nije tražio istaknuto mjesto, a bio je sam "istaknut" i kao takav postao orijentir.
Čuvar duhovne baštine
U njegovoj se prisutnosti osjećala i svijest o kontinuitetu. Znao je da Crkva ne postoji samo u sadašnjem trenutku, nego živi i u pamćenju, i u nadi. Zato je sabirao povijesne dokumente, čuvao stare misale i rukopise, poticao kulturna društva i znanstvena istraživanja. U isto vrijeme podržavao je mlade naraštaje, bodreći ih na stvaranje i prepoznavanje vlastitog duhovnog identiteta.
Njegova članstva u Matici hrvatskoj, Društvu "Braća Hrvatskoga Zmaja" (Zmaj Štrukovski) i povijesnom društvu "Tkalčić" svjedoče o svećeniku koji je imao dubok osjećaj za duhovnu i kulturnu povijest naroda. Kao počasni član Zrinske garde Čakovec, nosio je svijest o odgovornosti prema prošlosti i to ne iz sentimentalnosti, već kao izvoru nadahnuća i duhovne orijentacije. Taj doprinos prepoznat je i na civilnoj razini kroz proglašenje počasnim građaninom Međimurske županije.
Za njega, dakle, kultura nije bila puki dekor - bila je vid teologije, govor o Bogu kroz glazbu, povijest, arhitekturu i jezik.
Ostavština koja i dalje govori
Danas se o njemu ne govori samo u prošlom vremenu. Govori se i sada, jer njegov trag nije izblijedio, a govoriti će se i ubuduće, jer će taj trag nastaviti oblikovati živote.
Djeca koja prvi put ulaze u crkvu, mladi koji tek otkrivaju vjeru, obitelji koje se okupljaju oko sakramenata - svi su oni, izravno ili neizravno, dotaknuti njegovim životom i služenjem. Njegove propovijedi nisu nikad tražile pažnju, ali su je zasluženo zadržavale svojom jasnoćom, iskrenošću i točnošću koja je bila ujedno i utjeha. Ponekad je i sam pogled govorio više od riječi, a tišina koju je znao donijeti bila je jednako snažna kao i govor.
Zahvala u pjesmi, tišini i povratku korijenima
Zato mu zahvaljujemo. U ime svih kojima je bio oslonac, u ime generacija koje su rasle uz njegovu blizinu, u ime svega što je u zajednici obnovljeno, podignuto, posvećeno i sačuvano. Ne zahvaljujemo mu zato što se to očekuje, nego zato što je nemoguće ne osjetiti poriv da se riječima dotakne ono što je desetljećima građeno tiho, iskreno i bez potrebe za zahvalom.
Zahvaljujemo na vjeri koja nije tražila priznanje, na djelima koja nisu zahtijevala pažnju, na životu koji nije tražio razglašavanje, ali je bio jasno prepoznat. U svakom svom koraku pokazivao je da se Evanđelje ne propovijeda samo riječima, nego stilom života.
Na njegovoj Zlatnoj misi, riječi pjesme "Jer velik si, činiš djela velika, nitko nije kao Ti, Isuse" nisu bile tek glazbeni okvir liturgije, već sažetak onoga što se godinama osjećalo kroz njegovu prisutnost. Ono što je činio bilo je duboko uronjeno u služenje Onome koji djeluje kroz one koji Mu se u potpunosti predaju. Svaka obnovljena crkva, svaki oltar, svaka podignuta duša, svaki tihi razgovor bio je djelo koje nije imalo drugo izvorište osim Vječnosti.
Sada, kada je došao trenutak oproštaja od aktivne svećeničke službe, jasno je da to nije samo kraj, nego dovršenje. I upravo zato, još jedan čin ove proslave dogodit će se 20. srpnja 2025. u Štrukovcu u 11 sati, na misnom slavlju u sklopu proštenja Majke Božje Škapularske. Bit će to prigoda i za zajedničku zahvalnost za 55 godina svećeništva dr. Alojzija Hoblaja i 50 godina redovništva s. Hijacinte Hoblaj - tri zvanja iz iste, duhovno snažne obitelji, s istog izvora. Ondje gdje su korijeni prve molitve, prve tišine, prvi pozivi srca. I to neće biti povratak unatrag, nego potvrda puta koji se od Štrukovca raširio, ali se od njega nikada nije odvojio. Zahvaljujemo mu za pedeset godina svećeništva koje nije bilo samo služba, nego poziv kojemu je ostao vjeran bez prevelike buke, ali s obiljem ploda.
Zahvaljujemo za tišinu koja je odjekivala, za postojanost koja je gradila, za blizinu koja je liječila. Zahvaljujemo, jer je u vremenu brzine i površnosti, pokazao da ono istinski veliko raste polako i jer znamo da djela učinjena u Božje ime, ne prestaju govoriti.
A njegov život, tih i postojan, posvjedočio je upravo da se na pitanje "Gospodine, kome da idemo?" može odgovoriti čitavim svojim bićem - jer on je istinski išao i ostao ondje gdje su riječi života vječnoga.
Fala Vujča Tonči, ve pa lepo uživaj v plodovima onoga kaj si celi život stvaral! 🕊️🤍
Ako Vam je tekst bio vrijedan ili poticajan,
možete nas podržati neobaveznom donacijom - počastite nas virtualnom kavom ☕
Hvala 🤍
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
• pratite nas na društvenim mrežama •