Od Urara do LoncaTonca i dalje - The Kleptocrats domaće proizvodnje kao odgovornost države, ali i naroda
Piše: Karlo Hrženjak |
Društvo |
24. rujan 2025.
Incidenti koji su dnevne rutine.
Hrvatska korupcija “od balkona do sudnica” u kontekstu dokumentarca The Kleptocrats. (Foto: Getty Images)
Kada se govori o hrvatskoj korupciji, lako je skliznuti, zbog opsežnosti pojave, u redukciju priče na nekoliko zvučnih imena. Sanaderovi satovi, Beroševi lonci, i eto gotove ilustracije. Međutim, to bi bilo previše jednostavno i nedovoljno pošteno prema stvarnosti. Sanader i Beroš su simboli, figure na naslovnicama, likovi koji su ušli u kolektivnu memoriju, ali iza njih stoji cijela galerija političara, ministara, direktora, župana, načelnika i raznih posrednika čiji su postupci u posljednja tri desetljeća oblikovali svakodnevicu građana. Od “sitnih” lokalnih natječaja do međunarodnih arbitraža, korupcija u Hrvatskoj nije incident nego konstanta, nešto što se iz generacije u generaciju prenosi gotovo kao komadić zemljišta u prvom redu do mora.
U tom luku od Urara do LoncaTonca i dalje, krije se suština domaće politike. Svaka era donese novu metaforu, novo lice, novi simbol koji završi u narodnoj ironiji. No ispod tih simbola nalazi se uvijek i ista struktura: državni aparat pretvoren u servis interesa, institucije pretvorene u kulise i građani pretvoreni u gledatelje.
Sjena 1MDB-a: institucionalni miris korupcije
Dokumentarac The Kleptocrats na prvi pogled izgleda kao priča iz daleke Malezije, o milijardama koje su trebale podizati gospodarstvo, a završile u vilama, na jahtama i u holivudskoj produkciji. Ipak, što ga dulje gledate, to jasnije postaje da gledate i sebe.
Hrvatska nema blockbustere financirane državnim fondovima, ali ima svoje verzije iste priče. Fimi Media i Sanaderov HDZ poslužili su kao podsjetnik kako se javni novac može pretvoriti u stranačku blagajnu i privatnu imovinu, a INA-MOL epizoda pokazala je koliko lako politička odluka može obezvrijediti strateško poduzeće. Nakon tih priča, uslijedile su nove: afere oko javnih nabava u zdravstvu, “slučaja JANAF”, lokalni šerifi uhvaćeni u sukobima interesa, gradonačelnici s imovinskim karticama koje prkose logici... Lista je dakle duga, a obrasci se ponavljaju.
U Maleziji je fond 1MDB bio simbol korupcije jedne države. U Hrvatskoj, simboli se stalno mijenjaju. Razlika je samo u tome što je kod nas kontinuitet toliko postojan da su afere postale dnevna rutina - jutarnje vijesti donesu novu optužnicu, podnevni portal novi iskaz, večernji dnevnik novi iskaz svjedoka, a već sljedeće jutro tog svjedoka kao novog optuženika.
Aktualni slučajevi: epizode moderne kronike
Da korupcija nije relikt prošlosti jasno pokazuju i najnoviji slučajevi. U studenom 2024. Europsko javno tužiteljstvo i USKOK podigli su optužnicu protiv bivšeg ministra zdravstva Vilija Beroša i skupine osoba zbog sumnji u zlouporabu položaja, mito i pranje novca u vezi s javnim nabavama medicinske opreme. To nije tek usamljen slučaj, nego logičan nastavak serijala u kojem se zdravstvo, jedan od najosjetljivijih resora, pretvara u poligon za privatne profite.
Energetika je nastavila vlastitu sapunicu. MOL je iste godine pokrenuo novu tužbu protiv Republike Hrvatske, tvrdeći da su regulacije cijena plina nanijele stotine milijuna eura štete. Hrvatska tako ponovno stoji pred međunarodnim arbitrima, a građani promatraju kako se strateška poduzeća pretvaraju u pregovaračke žetone.
Prije, između i poslije ta dva primjera smjestili su se i mnogi drugi, možda manje medijski zvučni, ali jednako razorni. Svaki tjedan donosi novu priču o pogodovanju, o sumnjivim natječajima, o imovinskim karticama koje se mijenjaju tek kad novinari otkriju nelogičnosti. I to su te “male” epizode koje, spojene u cjelinu, pokazuju da je kleptokracija kod nas domaća radinost s konstantno “unaprijeđenim” produktom i dakako neprekinutim vijekom trajanja.
Essencija paralelnog tijeka
U dokumentarcu Kleptokrati sustav opstaje jer politički vrh kontrolira sve - od zakona do institucija. Zakoni postaju alati pogodovanja, nadzor tek formalnost, a pravda pitanje međunarodnog pritiska. Hrvatska naravno, u tom pogledu, nimalo ne zaostaje.
Kadrovske odluke i političke igre oblikuju pravila tako da otvaraju prostor za manipulacije, gdje novac namijenjen javnim interesima odlazi u privatne džepove ili projekte čija svrha nije razvoj nego održavanje mreže lojalnosti. Malezijske milijarde pretvarale su se u luksuzne vile i jahte, a kod nas se to odvija kroz preplaćene nabave, infrastrukturne projekte i energetske odluke koje više služe kampanjama nego građanima.
Lanac posrednika je uvijek tu. Međunarodne banke i odvjetnici u Maleziji, konzultantske kuće i stručnjaci za natječaje u Hrvatskoj. Njihova vještina leži u tome da sve izgleda legalno, da papiri imaju potpise, a ugovori oblik. I tako se istina gubi, ali procedura ostaje zadovolj(e)na.
Kada pak pravda konačno stigne, stigne kasno. Malezija je trebala globalni pritisak da krene u istrage. Hrvatska - glupo bi bilo reći s druge strane - poznaje beskonačne procese, zastare i presude koje više nalikuju simboličnim gestama nego prav(n)oj sankciji. Sve to stvara osjećaj da korupcija kod nas nije zločin, nego sport u kojem publika zna da će pobjednici uvijek ostati isti.
Najveća opasnost leži u izglednoj ravnodušnosti građana, koja je ujedno i vrlo vjerojatno samo jedan nusprodukt takvih konstanta. Kad se ljudi naviknu da su afere dio dnevne rutine, kleptokrati postaju najsigurniji i njihova najjača valuta više nije samo novac u izvornom obliku, nego je eto i konvertiran u apatiju.
Humor među sjenama
Kad bi Zagreb otvorio Muzej korupcije, izložbeni prostor bio bi uvijek preokupiran. U prvoj dvorani stajala bi kolekcija satova s natpisom “Vrijeme je novac”. U drugoj bi prostoriji stajali lonci i kuhače s pandemijskih balkona, uz napomenu da instalacija ne ismijava medicinare, nego političare koji su znali prepoznati zvuk prilike. Treća bi nudila replike ugovora čiji su iznosi toliko nerealni da djeluju kao izlošci iz književnosti fantastike. Četvrta bi pak, za potpuni doživljaj, puštala snimke političkih govora o borbi protiv korupcije - čista audio-instalacija, pravi performance art i idealan intro za vikend ritmove uz dance paket Grša&Miach.
Malezija ima jahte i crvene tepihe, Hrvatska ima beskrajne komisije i arbitražne postupke. To je naš oblik luksuza. Luksuza procedure koja skriva pravu sliku. Ako ništa drugo, barem smo inovativni u formi, iako u suštini vrtimo uvijek istu priču.
…od balkona do sudnica i tako cirkularno
Dokumentarac The Kleptocrats pokazuje kako izgleda država kad korupcija prestane biti iznimka i postane sustav. Hrvatska je toga ogledni primjer. Od Sanaderovih satova do Beroševih lonaca, od lokalnih šerifa do nacionalnih arbitraža, svaki period nosi nove protagoniste, ali scenarij ostaje isti.
Odgovornost države je očita. Ona stvara institucije, zakone i okvir u kojem društvo diše. No odgovornost naroda nije ništa manja. Demokracija je ogledalo, a ako većina stalno bira one koji razgrađuju povjerenje i pretvaraju javno dobro u privatni interes, država ne može biti bolja od društva koje ju stvara. Najveća opasnost nastaje kada oni koji imaju znanje i moralni kapital izaberu šutnju, dok glasnija većina diktira ritam.
Od Urara do LoncaTonca i dalje, vodi linija kontinuiteta. Ako se ta linija ne prekine zahtjevom za odgovornost i građanskom hrabrošću, ostat ćemo vječni posjetitelji muzeja domaće korupcije.
A kad prolazimo pokraj satova, lonaca i fino (pre)popunjenih imovinskih kartica, smijat ćemo se apsurdu uvjereni da gledamo druge, dok zapravo gledamo sami sebe.
dindon, činčin.
Ako Vam je tekst bio vrijedan ili poticajan,
možete nas podržati neobaveznom donacijom - počastite nas virtualnom kavom ☕
Hvala 🤍
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
• pratite nas na društvenim mrežama •