Nastavak sage o peru bez obraza i društvu bez filtera
Piše: Karlo Hrženjak |
Društvo |
14. rujan 2025.
Jesu li mediji doista mediji, a civilizacija doista civilizirana?
Diskutabilna uloga medija u društvu koje ih nerezonski konzumira. (Foto: Journal)
Danas, kada se ljudski život pretvara u potrošnu robu, a tragedija u sredstvo za stjecanje klikova, pitanje smisla medija ponovno postaje goruće. Društvo koje ne zna razlikovati vijest od spektakla, činjenicu od konstrukcije, realnost od performansa, nužno će doživjeti kolaps svojih temelja. Svjedočimo procesu u kojem se etika žrtvuje na oltaru brzine i senzacionalizma, a javnost postaje suučesnik takvog rituala, jer gubi sposobnost filtriranja onoga što konzumira. Ako je nekada pero bilo simbol mudrosti, obrazovanosti i moralne odgovornosti, danas je pretvoreno u oružje koje se bez imalo srama okreće prema svakome tko odudara od poželjne matrice mišljenja.
Medijska anatomija tragedije
Dvije nedavne smrti u Americi, koje su brutalno i besmisleno oduzele živote, razotkrivaju mehanizam suvremenog izvještavanja. Ubojstvo govornika predstavljano je gotovo isključivo kao atentat na “desničarskog konzervativnog ekstremista” koji je navodno širio mržnju i podjele, pa je i sama njegova smrt u nekim izvještajima interpretirana više kao posljedica nego kao tragedija. Ubojstvo Ukrajinke prikazano je kroz statičnost i nereagiranje ostalih putnika, bez šireg naglaska na činjenici da je riječ o činu koji ruši svaku ljudsku i civilizacijsku logiku, nepojmljivom za društvo koje želi sebe smatrati naprednim i humanim. U oba slučaja i u tonu takvog “informiranja”, gotovo da nije bilo pokušaja povlačenja paralela s stajalištem i/ili nedavnim pokretima s druge strane spektra, gdje bi ili je smrt jedne strane ili rase bila povod globalnim prosvjedima, dok se ovdje slična energija nije smatrala potrebnom.
Čak i u sportu, gdje bi vrijednosti trebale biti jasne i univerzalne, slična iskrivljavanja oblikuju percepciju. Odluka jednog igrača da prisustvuje sestrinom vjenčanju i dogovor s izbornikom da zbog toga preskoči jedno okupljanje prikazani su isključivo kroz prizmu disciplinske mjere. Uz to, predstavljeni su i kao tobožnji sukob između “zagovaratelja obiteljskih vrijednosti” i onoga koji ih navodno krši, te kao dokaz da taj zagovaratelj zapravo ni sam ne drži do tih vrijednosti. Izostavljena je ključna istina: da se radilo o zajedničkoj odluci, prihvaćenoj bez zle krvi i s obostranim razumijevanjem.
Umjesto prostora za žalovanje, dostojanstvo ili točno prenošenje okolnosti, prečesto se nude naslovi oblikovani za trenutni šok, komentari građeni na stereotipima i površne interpretacije koje zapravo ne objašnjavaju ništa. Kada pitanje “zašto se to dogodilo” ustupa mjesto pitanju “kako ćemo to prodati”, jasno je da značajan dio medijske prakse gubi vlastitu svrhu.
Primjer vijesti koja informira, a ne manipulira
Za početak, da se ne mučite filtrirati, vrijedi prikazati kako izgleda vijest koja ima iskonsku svrhu - vjerodostojno, staloženo i usmjereno informirati javnost. U Sjedinjenim Američkim Državama posljednjih dana dogodila su se dva tragična slučaja ubojstava: u prvom je život izgubio javni komentator poznat po konzervativnim stavovima, a u drugom mlada žena podrijetlom iz Ukrajine koja je ondje gradila svoj život. Počinitelji/osumnjičenici su identificirani i privedeni, nadležne institucije još uvijek utvrđuju sve okolnosti, a javnosti zasad nisu dostupni detalji koji bi rasvijetlili širu pozadinu događaja.
U sportskom kontekstu, jedan reprezentativac nije nastupio u aktualnom ciklusu jer je to bila disciplinska mjera, s obzirom na prethodnu situaciju kada je, unatoč uobičajenoj praksi, odlučio prisustvovati svadbi u svojoj obitelji tijekom okupljanja reprezentacije. Odluka je donesena zajednički, u međusobnom razumijevanju i bez konflikta, a igrač ostaje dio reprezentacije i priključuje se momčadi u idućim akcijama. U sva tri slučaja informacija završava onoga trenutka kada je javnost obaviještena o činjenicama, bez dodatnih interpretacija, sukoba i nepotrebnih konstrukcija.
Nije problem samo u sadržaju, nego i u načinu na koji se on prečesto distribuira. Umjesto konteksta javnosti se nude pojednostavljene karikature, umjesto analize nudi se isključivo emocija, umjesto ozbiljnog razgovora ironija i cinizam. Na taj način tragedije nerijetko postaju oruđe političkih i ideoloških obračuna, a žrtve prestaju biti ljudi i postaju simboli koje svatko interpretira onako kako mu odgovara. U trenutku kada se smrt koristi za potvrđivanje svjetonazorskih pozicija, društvo ulazi u fazu moralne erozije iz koje se teško vraća.
Kada različitost prestaje biti sloboda
U društvima koja se deklarativno kunu u različitost i slobodu izražavanja, paradoksalno je da nerijetko upravo oni koji propovijedaju toleranciju pokazuju netrpeljivost prema onima koji se s njima ne slažu.
Ako netko izgovori stav koji nije u skladu s dominantnim narativom, njegovo ime se odmah stavlja na stup srama, a njegova osobna tragedija dočekuje se s dozom zadovoljstva. U takvoj atmosferi jasno je da vrijednosti poput dostojanstva i poštovanja nestaju iz javnog prostora.
Posebno je opasno kada se mediji svjesno uključuju u taj proces, jer time legitimiraju linč i normaliziraju govor mržnje. Ako se život pojedinca mjeri isključivo kroz prizmu njegove političke ili svjetonazorske pripadnosti, tada je svako nasilje moguće opravdati i to postaje trenutak u kojem civilizacija počinje kliziti prema vlastitom kraju. Isti obrasci relativizacije i pretjerivanja vidljivi su i u načinu na koji se danas shvaća sloboda.
Slobodoumlje današnjice temeljeno na kojekakvim “pravima”
Društvo današnjice sve češće svjedoči pojavi u kojoj se sloboda poistovjećuje s pravom na apsolutno sve. Ljudi se deklariraju na bezbroj načina, stvaraju se novi identiteti i zahtjevi, a svaka kritika tih pojava dočekuje se kao neprihvatljiv napad. Posebno se naglašava sukob s tradicijskim vrijednostima, primjerice s kršćanskim shvaćanjem obitelji kao zajednice muškarca, žene i djeteta, što već stoljećima predstavlja društvenu jezgru.
Problem ne nastaje zato što netko njeguje drukčije uvjerenje - naprotiv, različitosti mogu obogatiti društvo i donijeti novu dimenziju razumijevanja. No problem nastaje onda kada se ta uvjerenja postavljaju kao jedini ispravan put, uz istodobno omalovažavanje i marginaliziranje onoga što je dugotrajno i provjereno održavalo društvenu ravnotežu. Dio tih pokreta i prosvjeda, koji bi trebali doprinositi razumijevanju i inkluziji, nerijetko prelazi u pretjerivanja gdje se borba za prava pretvara u negaciju postojećih normi. Takva dinamika ne pridonosi slobodi, nego stvara nove podjele i stvara dojam da se jednoj skupini daje sve, dok se drugoj oduzima dostojanstvo i pravo na vlastita uvjerenja.
Rasizam u krugovima bez ogledala
Tragedija jedne mlade žene ponovno je pokazala kako kriteriji empatije ovise o boji kože, nacionalnosti ili etničkom porijeklu. U društvu koje podiže parole o jednakosti, očito nije svaka žrtva jednako vrijedna. Dok se jedni slučajevi pretvaraju u globalne pokrete, drugi prolaze gotovo neopaženo ili bivaju interpretirani kroz cinične okvire. To otkriva suštinu problema: rasizam nije jednostrana kategorija, nego dvosmjerna ulica u kojoj se uvijek traži opravdanje za vlastite predrasude.
Kada mediji prihvate tu igru i svjesno filtriraju informacije na način koji odgovara ideološkom obrascu, oni prestaju biti servis građana i postaju instrument manipulacije. Posljedica je stvaranje društva koje se sve više fragmentira i gubi sposobnost zajedničkog razumijevanja.
Sport kao poligon iskrivljenih narativa
Čak i tamo gdje bi čovjek očekivao čistoću igre i radost natjecanja, medijska praksa uspijeva ubaciti otrov. Odluka jednog mladog sportaša da stavi obiteljsku obvezu ispred reprezentativnog nastupa mogla je ostati primjer ljudske bliskosti i međusobnog uvažavanja. Umjesto toga pretvorila se u spektakl podsmijeha, u kojem se selektor karikira, a igrač dovodi u kontekst navodne nelojalnosti.
Ne radi se o samoj informaciji, nego o načinu na koji je interpretirana. Umjesto da se istakne zrelost i razumijevanje obiju strana, konstruiran je narativ o sukobu, izdaji i nesposobnosti. Time se ne uništava samo ugled pojedinaca, nego i povjerenje u institucije koje bi trebale biti simbol zajedništva. Kada reprezentacija, koja bi trebala ujediniti naciju, postane predmet ismijavanja zbog iskrivljenih medijskih konstrukcija, tada društvo gubi jedno od rijetkih područja zajedničkog ponosa.
Social media moment i suučesništvo publike
Ne smije se zanemariti ni odgovornost publike. Klik ne nastaje sam od sebe, on je rezultat odluke pojedinca da otvori određeni sadržaj. Kada javnost masovno nagrađuje površnost i ironiju, mediji nemaju motivaciju mijenjati praksu. Upravo zbog toga pitanje odgovornosti nije moguće svesti samo na novinare i urednike. Društvo koje ne želi razvijati vlastite filtere i sposobnost kritičkog čitanja osuđeno je na to da konzumira sve ono što mu se servira.
Odsustvo filtera pak ne znači slobodu, nego gubitak kontrole. Ako pojedinac ne zna razlikovati informaciju od manipulacije, tada postaje žrtva i sudionik procesa koji vodi prema općem urušavanju povjerenja. Gubitak dostojanstva i samopoštovanja uvijek počinje malim koracima, od jedne prihvaćene laži, jedne tolerirane karikature, jedne površne interpretacije - kada se to normalizira, povratka više nema.
Društvo na raskrižju
Ono što danas gledamo nije samo kriza medija, nego kriza civilizacije. Ako se nastavi ovim putem, svaka buduća tragedija bit će dočekana s jednakom dozom ravnodušnosti i ironije. U tom trenutku prestajemo biti zajednica i pretvaramo se u skup izoliranih pojedinaca koji jedni drugima služe isključivo kao povod za raspravu, podsmijeh ili mržnju.
Vrijeme je da se i mediji i društvo suoče s vlastitim odrazom. Mediji moraju ponovno pronaći svrhu u informiranju i obrazovanju, a ne u manipulaciji, dok društvo mora preuzeti odgovornost i razviti sposobnost filtriranja sadržaja koji konzumira. U protivnom ćemo svjedočiti nastavku spirale koja vodi prema potpunom raspadu moralnog tkiva.
Namjeravamo li ostaviti smislen svijet budućim generacijama, moramo se zapitati kakve obrasce im prenosimo. Je li to svijet u kojem smrt postaje zabava, u kojem obitelj i zajedništvo vrijede manje od naslova na portalu, u kojem je vrijednost čovjeka određena njegovom pripadnošću? Ili možemo pronaći snagu da se resetiramo i ponovno izgradimo sustav u kojem će pero imati obraz, a društvo filter? Na tom raskrižju odlučujemo ne samo o budućnosti medija, nego i o opstanku civilizacije kakvu poznajemo.
Ako se netko slučajno zapitao, namjerno u ovoj kompoziciji nisu korištena imena žrtava takvog medijskog prenošenja i društvenog percipiranja. Ne zato što su oni manje važni ili što njihovi životi to ne zaslužuju, nego zato što im u javnom prostoru nikada nije bila dana prilika da budu viđeni kao ono što jesu. Umjesto toga, postali su oznake, simboli i projekcije tuđih interpretacija. Najvažnije je pritom da, iako su u tekstu spomenute tri posebno eksponirane vijesti, one zapravo ilustriraju širi obrazac koji prožima gotovo sve medijske prikaze - gotovo svaka vijest danas prolazi kroz sličan tretman senzacionalizma, površnih interpretacija i ideoloških konstrukcija. Na kraju ostaje pitanje: jesu li mediji doista mediji, a civilizacija doista civilizirana?
Ako Vam je tekst bio vrijedan ili poticajan,
možete nas podržati neobaveznom donacijom - počastite nas virtualnom kavom ☕
Hvala 🤍
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
• pratite nas na društvenim mrežama •