Kada školski hodnici utihnu - glasovi koje nismo smjeli zanemariti

Piše: Karlo Hrženjak   |   Društvo   |   10. lipanj 2025.

Ovo nije napisano zbog jednog tragičnog dana. Napisano je zbog mnogih. Zbog boli koju više ne možemo i ne smijemo ignorirati, a tišine koja nas sve glasnije proziva. Krajnje je vrijeme da kao društvo otvorimo oči - i srce.

Stand With Graz #togetherforgraz (Foto: Marktgemeinde Gratwein-Straßengel/Instagram)

U svijetu u kojem su školska zvona simbol početka, a ne kraja, danas je opet zavladala tišina. Ne ona poželjna, sabrana, već ona koja para srce - tišina učionica u koje se više nitko ne vraća. Tišina hodnika kojima djeca više ne trče. Tišina koju je netko nasilno nametnuo, a mi joj, po tko zna koji put, nijemo prisustvujemo. Ne bi trebalo biti ovako. Ne u lipnju. Ne u školama. Ne među djecom.

Jer ovo je vrijeme kad se broje posljednji sati nastave, kad se dijele svjedodžbe i planiraju prva kupanja, bezbrižni dani, dugi snovi. A umjesto toga - broje se poruke sućuti. Šire se lažni alarmi. Srce staje na svaki zvuk sirene. Umjesto planova za ljeto, planira se kako preživjeti budućnost u neizvjesnosti.

Ne možemo se više praviti da nas se ne tiče, jer ova priča nije samo o Grazu, Zagrebu, Beogradu… Ova priča je o nama - izgubili smo puno više nego što možemo i moramo priznati.

Tišina koja je odjednom preglasna

Jutros, u tišini koja je vladala školskim hodnicima u Grazu, nije odjekivao ni šapat nastavnika, ni škripa školskih vrata. Odjekivao je krik koji nadilazi zidove jedne škole, grada, pa čak i države. Još jedan … napad. Još jedan dan koji je trebao biti običan, miran, posvećen znanju i igri - pretvoren je u dan koji će se pamtiti po boli, strahu i suzama.

Ovo nije ni prva ni jedina takva tragedija koja nas je u posljednje vrijeme zatekla i ostavila bez riječi. Ali svaka nova zadaje još jači udarac. Jer jedno je sigurno: nikad ne otupiš na to da djeca stradaju. Nikad.

Oko nas, sve bliže - a još se pravimo da je daleko

Graz nije izoliran slučaj. U posljednjih nekoliko mjeseci svjedočili smo nizu zločina koji su nas, htjeli mi to priznati ili ne, razorili iznutra. U Srbiji, tragedija u beogradskoj školi izazvala je šok, nevjericu, a potom i šutnju - onu najopasniju. Šutnju koja ne prepoznaje ni uzrok ni posljedicu, već se tiho presvuče u naviku.

U Zagrebu, nedavni napad u školi dogodio se u samom srcu grada - u ustanovi koja je, poput tisuća drugih, svakoga jutra ispunjena dječjim koracima, šalama na hodnicima i zvonjavom zvona koje označava početak jednog običnog školskog dana. No tog dana, “običnog” više nije bilo. Jedan čin nasilja, toliko stvaran i toliko blizu, probio je iluziju sigurnosti koju smo uporno njegovali - i zakazali smo u suočavanju s tim.

Jer tragedija se nije zaustavila na jednom mjestu. U tjednima koji su uslijedili, Hrvatska je doživjela nezapamćen val lažnih dojava o bombama u školama. Učenici su po stotinu puta evakuirani, učitelji su uz pripremu nastavnog plana učili kako upravljati kriznim situacijama, roditelji su svakodnevno proživljavali napade panike. I dok su službe djelomično neumorno radile svoj posao, agonija se širila - ne u stvarnosti eksplozije, nego u mentalitetu stalne prijetnje.

Sve češće u vijestima čitamo imena mjesta gdje žive naši ljudi. Škole i trgovi koje poznajemo, lica koja su nam bliska - a sada prestravljena. Djeca naših prijatelja. Djeca.

Tišina koja ne liječi, već produbljuje rane

U takvom trenutku, ključno je bilo tko preuzima odgovornost i kako se vodi javna komunikacija. A ovdje smo naišli na novu vrstu tišine - onu koja se ne prepoznaje po šutnji, već po zbunjenosti, mjestimičnom nedostatku empatije i porukama koje su više smirivale javnu sliku nego ljude. Uloga države, čija je prva dužnost zaštititi svoju djecu, ostala je djelomično ispunjena - logistički prisutna, ali možda i s vremenom emocionalno odsutna. U kriznim situacijama, djeca, roditelji i učitelji ne traže samo protokole - traže ljudsku riječ, rame, a pogotovo istinu.

Mediji, s druge strane, mahom su pali u zamku senzacionalizma. Svaka nova dojava bila je prilika za još jedan udarni naslov, još jedan prijenos uživo, još jedan klik. Izostala je odgovornost prema ranjivoj javnosti - osobito prema djeci koja čitaju, gledaju, slušaju i uče da živimo u svijetu u kojem se zlo događa, a odrasli ga dočekuju kao spektakl. Malo se govorilo o prevenciji, još manje o mentalnom zdravlju, a gotovo nimalo o konkretnim koracima kojima se može izgraditi sigurnije i zdravije školsko okruženje.

I sve to - povremena zbunjujuća šutnja sustava, buka medija, konfuzija društva - uvuklo se u svakodnevicu. A najopasnija stvar koja se može dogoditi jest to da se počnemo navikavati. Da otupimo. Da uzdahnemo i kažemo: “Pa što ćemo, takvo je vrijeme.“

U tom trenutku, predajemo bitku. A djeca to vide. I osjete.

Otpor tišini - škole koje vraćaju dostojanstvo životu

Ipak, usprkos svemu, još uvijek postoje iskrice koje pokazuju da se ne predajemo tako lako. Po hrvatskim, austrijskim, srpskim, bosanskohercegovačkim i inim školama, pojedini nastavnici, pedagozi i roditelji pokreću male revolucije.

Održavaju se tihi satovi u čast žrtava, pišu se zajedničke poruke podrške, organiziraju se radionice mentalnog zdravlja, otvoreni razgovori, razredne terapije. U nekim školama učitelji su odlučili svaki sat započeti s pitanjem: “Kako se danas osjećaš?” - i to iz njihove perspektive definitivno nije floskula, nego prostor gdje se učenici prvi put možda usuđuju reći: “Imam tjeskobu.” “Plašim se.” “Ne mogu spavati.”

U jednoj splitskoj školi su učenici nakon lažne dojave o bombi tražili da se zajedno vrate u razred - ne zato što ih nije bilo strah, nego zato što su odlučili ne biti zarobljenici tog straha. U jednoj zagrebačkoj gimnaziji nastavnici su, mimo uputa, organizirali roditeljski sastanak o mentalnom zdravlju, ne čekajući službene protokole.

To je ta tiha revolucija, to je ta ne zbunjujuća šutnja - to su naši prvi obrambeni redovi. I oni funkcioniraju ne zato što imaju resurse, već zato što imaju srce.

Gdje smo pogriješili – i kako to popraviti?

Kad netko digne ruku na nedužne - posebno na djecu - to nije samo čin ludila. To je ogledalo pukotina koje već dugo ignoriramo. Gdje smo to mi, kao društvo, pogriješili? Kada smo prestali učiti djecu empatiji, a počeli ih hraniti ekranima, strahom i ravnodušnošću?

U našim školama, učitelji više vode brigu o administraciji nego o duši djeteta, ali u većini slučajeva ne zato jer to žele, nego jer im sustav ponekad ne dopušta drugo. Roditelji su sve češće preopterećeni, iscrpljeni ili odsutni. Sustavi kontrole pucaju po šavovima, a terapija i podrška su još uvijek stigmatizirani.

Djeca rastu u svijetu u kojem osjećaji nisu vrijednost, već slabost. U kojem se problemi ne rješavaju razgovorom, već bijesom. U kojem se frustracija akumulira - do eksplozije.

Onima koji su danas slomljeni

Obiteljima žrtava današnjeg napada u Grazu, svim ozlijeđenima, njihovim prijateljima, razredima, školskim kolegama, učiteljima i ravnateljima - šaljemo najdublju ljudsku sućut. Nema riječi koje će vratiti ono što ste izgubili. Ali u ovoj boli, niste sami.

Svi vi koji ste, iako niste bili ondje, večeras zadrhtali jer poznajete sličnu školu, sličnog učenika, jer imate dijete koje ide u razred poput tog - vi znate da vas se ovo tiče. I većina nas to isto zna.

Vrijeme je da se prestanemo bojati priznati i da se konačno odvažimo djelovati. Da ne dopustimo da nam djeca žive u svijetu gdje je školsko zvono zvuk upozorenja, a ne početka znanja i igre.

Vrijeme je za povratak sebi

Na kraju, ostaje samo jedno pitanje - ako smo izgubili kompas, što nas može vratiti na pravi put?

Odgovor nije velik ni bombastičan. On je u malim stvarima. U rečenici “Kako si danas?” koja se izgovara s iskrenim interesom. U vremenu koje posvetimo svojoj djeci bez mobitela u ruci. U školama koje otvore vrata i služe kao oslonac, a ne samo kao ustanove. U iskrenoj i primjerenoj empatiji, solidarnosti i odvažnosti da reagiramo kad vidimo da netko pati, pa makar i tiše. Jer to je ono čega danas ima previše - šutnja ljudi kad bi trebali govoriti i “govor” sustava kad bi trebao djelovati.

Plitkost govora, odnosno tovrsna šutnja sustava nije samo izostanak odgovora - postaje poruka. I to opasna poruka. Poruka koja ostavlja djecu, roditelje, učitelje i cijele zajednice da se sami nose s traumom, da tuguju bez oslonca, da se boje bez smjernica. Poruka koja govori: “Nema nas.” A zapravo bi morali biti prvi i najglasniji.

I neka ne zaboravimo da se sve ovo dogodilo na samom kraju školske godine. U tjednima kad bi djeca trebala brojati dane do ljeta, veseliti se slobodi, igri, bezbrižnosti. Umjesto toga, netko će brojati svijeće. Neki stolovi ostat će prazni na zadnjem satu. Neki ruksaci više neće biti nošeni kući.

I ne možemo promijeniti ono što je bilo. Ali možemo odlučiti da nikad više nijedno dijete ne dočeka kraj školske godine s ovakvim ranama. I da ljeto koje dolazi ne bude sezona zaborava - nego početak ozdravljenja.

Jer za one koje smo izgubili nema povratka. Ali za one koji su ostali još imamo šansu. Iskoristimo je - zbog njih, zbog nas.

Zbog budućnosti koja još uvijek može biti bolja.

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

• pratite nas na društvenim mrežama •