Za nj ne brinite
Piše: Karlo Hrženjak |
Društvo |
18. studeni 2025.
…koje je ostatak godine možda predoslovno shvaćeno.
Grad - to ste vi! (Foto: Turistička zajednica grada Vukovara)
Vukovar je jedno od onih imena koja ne možeš izgovoriti bez promjene tona. Znaš da ga ne smiješ koristiti u rečenici kao da je riječ o bilo kojem drugom mjestu. To nije ono “bio sam u Puli, pa svratio u Pazin, pa produžio do Vukovara”. Ne ide tako, jer je Vukovar riječ koja ti glas sama uspori, kao da i vokali znaju da nose težinu. I to se ne uči, nego ostaje kao kolektivni pečat, čak i onih koji se nisu rodili kada su se ti događaji zbivali. Taj grad je svoje ime pretvorio u rečenicu s gravitacijom.
Zato govor o Vukovaru mora prestati biti fraza, jer kada se pretvori u protokol izgubili smo i njega i sebe. Znate, postoji razlika između komemoracije i brige. Komemoracija se dogodi jednom godišnje i fotografira se, a briga traje i živi se. U toj pukotini leži stvarna nedoumica upečatljivih riječi za nj ne brinite. I tu je i pravi izazov, jer odgovor pokazuje tko smo, ali ne prema onome što govorimo u studenome, nego prema onome što radimo u prosincu, veljači, svibnju… prema tome kako izgleda život u gradu kada su kamere ugašene, vijenci podijeljeni i kolone raspuštene.
Djevojčica u plavom kaputiću
Neke fotografije postanu simboli iako nitko nije planirao da budu išta više od dokumenta vremena. Takva je i ona Željke Jurić, odnosno djevojčice u plavom kaputiću. Nema zastave u ruci, nema poruke ispisane markerom, nema dramaturgije. Samo dijete koje stoji usred ruševina i gleda u nešto što mi ne vidimo, ali je dovoljno da u tom jednom kadru stane sva nelogičnost rata, sva promašenost civilizacije i sve ono što se kod nas često zove hrabrošću, jer ne znamo dati bolji naziv za preživljavanje.
Tko god želi razumjeti vrijednost mira, neka gleda dovoljno dugo tu fotografiju. I nema potrebe da se netko rastuži, potrebno je samo shvatiti prolaznost emocije, koje ipak ostavlja pitanja: je li njezin život danas onakav kakav je morao biti da bi njena žrtva imala smisla? Ima li ta djevojčica, a sada odrasla žena, sve razloge ostati u gradu, ili su ti razlozi, kao i toliko toga, ostali negdje između deklaracija i obećanja?
Od grada heroja do grada koji se skoro i ne spominje nakon 18. studenoga
Svi volimo reći da je Vukovar grad heroj, ali rijetko govorimo što to znači u praksi. Heroizam nije valjak kojim se izravnaju sve rane, ne stvara ni radna mjesto, ne otvara tvornice, ne vraća mlade iz Irske. Sjećanje je u toj jednadžbi itekako nužno, ali nikako nije dovoljno. Jer ako želiš nekoga uistinu poštovati, onda mu moraš ponuditi i spomenik, ali i život. U Hrvatskoj se ipak prečesto događa suprotno.
U ovom primjeru, grad koji je najviše dao, ne dobiva ni približno toliko. Drugdje se dobivaju stadioni, trgovački centri, kružni tokovi, a u Vukovaru su se dugo dobivala, ili se povremeno još uvijek dobivaju, samo obećanja. I ne kritizira se time jedan sustav ili jedna vlast, nego se postavlja dijagnoza navike u kojoj se simboli manje-više dovode na pozornicu jednom godišnje, drže nekoliko sati i vraćaju u skladište do sljedećeg studenoga.
Neka se ne shvati pogrešno, stvari jesu bolje nego što su bile. Ima napretka, postoje projekti, ulaže se više nego ikada, ali možda i sama činjenica da je tek 2020. godine Dan sjećanja proglašen državnim praznikom, govori sama za sebe. Možda nije relevantno, ali ako je trebalo gotovo tri desetljeća da se uopće netko odluči i dogovori da taj datum nije “jedan od” nego “onaj” datum, te ako je toliko trebalo da se simbolički “potvrdi” ono što je odavno trebalo biti samorazumljivo, koliko će tek trebati da se praktično ispravi sve ono što je bilo samo obećano?
Francuz koji je odlučio postati Hrvat i ostao ljudina
I zato dolazimo do čovjeka kojeg se ne može spominjati hladno. Jean-Michel Nicolier, rođen u Francuskoj, poginuo u Hrvatskoj. Mogao je birati pitoreskne lokalitete kugle zemaljske, mogao je putovati, studirati, raditi, voljeti… zapravo sve ono što milijuni ljudi uzimaju zdravo za gotovo, a on je izabrao Vukovar. I to ne iz romantike ili ideologije, nego zbog onog staromodnog, gotovo starinskog pojma dužnosti prema pravdi.
Strani dobrovoljac koji je govorio malo hrvatski, ali je shvatio ili odlučio da neke vrijednosti vrijede života. I što je najparadoksalnije, on je imao najviše razloga ne brinuti, zbog čega i njegova žrtva toliko vrijedi. I ne zato što je poginuo daleko od doma, nego zato što je netko tko se uopće nije morao pojaviti, a učinio je više od mnogih koji su rođeni ovdje.
Ta priča je lekcija o tome što znači iskreno pripadati nekoj zemlji. Ne formalno, nego dušom. I kad se njega sjetimo, možemo se slobodno pitati: jesmo li mi danas dostojni te vrste idealizma?
Kada grad postane isključivo prigoda, izgubili smo ga
Vukovar nikad neće biti zaboravljen, ali postoji ona opasnost površnog sjećanja. Zaborav barem boli kada se dogodi, ali površnost je ona neprimjetna i uljudna, ona koja govori sve ispravne rečenice, pali svijeće, objavljuje statuse i odmah zatim prelazi na crni petak, na utakmicu, na nove planove. Vukovar se ipak ne može i ne smije živjeti kao “stavka u kalendaru”, jer ćemo ga se uvijek sjećati. Problem je u tome da se ta sjećanja ne pretvore u automatizam obaveze.
Možemo mi govoriti o EU fondovima, investicijama i poticajima, i trebamo naravno, ali nijedna politika neće uspjeti ako iza nje ne postoji jedna fundamentalna odluka, a to je da Vukovar nije simbol žrtve, nego prvorazredni dio Hrvatske. Ne prateći, ne dodatni, ne poseban. Normalan, jednak i živ. Tek normalnost je najveća pobjeda nakon rata, jer znači da mladi ne moraju objašnjavati zašto su ostali, da poduzetnik ne mora zadovoljno reći da radi “usprkos svemu”, a na kraju krajeva, da se identitet može i živjeti, bez potrebe da ga se brani.
Teško je pomoći onome kome se diviš samo na razini mita
Možda je problem i u tome što je Vukovar toliko uzvišen da ga se više ne vidi kao realan grad, kao da je svima lakše voljeti ga kao priču nego kao realnost. Lakše je reći “grad heroj” nego pitati: kako ide gospodarstvo? Kolike su plaće? Može li se ovdje planirati obitelj? Kako izgleda recimo svakodnevica u veljači kad se sve utiša? Tu se pokazuje stvarna briga, u tom dočaravanju obične srijede u ožujku, a ne opisivanju kolone sjećanja.
Kad se emocija makne, ostaje ekonomija koja je vrlo često brutalna. Nema strpljenja za simboliku, a tko nema uvjete, odlazi. I nema tog patriotskog osjećaja koji može zamijeniti mogućnost da od svog rada živiš dostojno. Zato i nije uvreda kad netko ode, uvreda bi bila reći mu da nije domoljub zato što želi život koji ovdje nije dobio.
Sinišin test koji još nije položen
Nema potrebe za citiranjem Glavaševića, ali ne jer se ne smije, nego jer bi bilo prejednostavno. On je svoje riječi već dao, a mi ih u ovih +30 godina često pretvaramo u spomenik, a ne u smjernicu. No možda je potrebno ipak parafrazirati da grad nije cigla, nego su grad ljudi koji će ostati samo ako im daš razloga da ostanu. Upravo to je i bila njegova najjednostavnija i najdublja misao.
Možemo izgraditi najljepše fontane i najmodernije memorijalne centre, ali ako se ljudi iseljavaju, sve to gubi smisao. U praznom gradu, ni spomenik nema publiku. I zato se ponavlja najvažnije - nije dovoljno voljeti Vukovar, treba ga zaslužiti, a zaslužiti znači brinuti stalno, a ne samo kad se pali svijeća.
I što ostaje kad svijeće izgore?
Briga koja traje samo jedan dan u godini zapravo je samo neka verzija pristojnosti, jer nije teško doći u Vukovar 18. studenoga, teško ga se sjetiti kroz ostatak godine bez pljeska u pozadini. Vukovar je puno toga izdržao, zato je i naučen podnositi tišinu, bol i ruševine. Ono što nikako ne bi trebao podnositi jest neiskrenost.
Ne postoji obaveza da svi mislimo jednako, da volimo iste simbole ili izgovaramo iste rečenice. Postoji, međutim, jedna odgovornost koju nitko razuman ne može relativizirati - grad koji je platio najvišu cijenu ne smije ostati sam. Zanemarivanje Vukovara nema veze s manjkom empatije. To je ustvari poricanje vlastite povijesti, a time i budućnosti. Nije potrebno biti iz Vukovara da bi ga volio, ni političar da bi pomagao, a Jean-Michel Nicolier je vlastitim životom zapečatio da ne moraš biti ni Hrvat da bi ga branio. Potrebno je ipak imati karakter i brinuti kad nitko ne gleda, a sve ostalo, sve što se govori samo kako bi zvučalo časno, ostaje poza.
Jer grad živi od onoga što dolazi poslije. I ako dođe trenutak u kojem Vukovar prestane biti briga, tek tada je rat izgubljen. Dakle, dok god brinemo, ali svakodnevno, a ne samo svečano, taj rat nije izgubljen. Tek tada ga percipiramo na način koji konačno ima smisla, što je i jedino prikladno.
Ako Vam je tekst bio vrijedan ili poticajan,
možete nas podržati neobaveznom donacijom - počastite nas virtualnom kavom ☕
Hvala 🤍
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
• pratite nas na društvenim mrežama •