Gdje je nestao status prosvjetara? - kraj školske godine i početak pitanja koje više ne smijemo prešućivati

Piše: Karlo Hrženjak   |   Društvo   |   13. lipanj 2025.

U vremenu u kojem autoritet postaje tema debate, podsjećamo na onu tihu, ali nezamjenjivu kičmu našeg društva - prosvjetne radnike. Kraj školske godine nije samo kraj još jedne nastavne etape, nego i prilika za društvenu introspekciju.

Završetak školske godine 2024./25. obilježene štrajkovima (Foto: Velika Gorica Online)

Dobrodošli u doba kolektivno uzdignutoga ega iznad znanja i profesionalizma, ili narodski - u doba sveznalica. U doba u kojem društvo podučava bolje od prosvjetara, dijagnosticira bolje od medicinara, detektira bolje od kriminalista, vodi reprezentaciju bolje od izbornika... U društvu koje se s vlastitog ekrana proglasilo najkompetentnijim u svemu, a pravi profesionalci ostaju samo statisti - ali s etiketom - kolateralnih žrtava društvenog narcizma. Činjenično. I zato - resetirajmo se.

Hey, teacher, leave them kids alone

Pjevao je Pink Floyd u buntovnom zanosu sedamdesetih, kritizirajući školstvo kao represivan sustav bez lica i duše. Taj stih je postao simbol otpora. Generacijski poziv protiv autoriteta koji ne razumije. Ali danas? Danas taj refren ne da se pjeva, nego se čak i živi bez razmišljanja, bez konteksta, bez potrebe. Danas se prečesto koristi ne kao otpor represiji, već kao napad na prosvjetne radnike. A ti tihi graditelji društva, nisu više percipirani kao vođe - nego kao prepreke.

Ova kompozicija je o njima. O prosvjetnim radnicima - odgajateljima, učiteljima, nastavnicima, profesorima, ravnateljima, logopedima, sociolozima, pedagozima i svima ostalima koji su terminološki tu svrstani - a zbirno za ostatak teksta “o učiteljima”, o onima koji su nekad bili stup zajednice, a danas su prečesto meta sumnje, kritike i nepoštovanja. O izgubljenom autoritetu, o roditeljima koji žele najbolje, ali često oduzimaju najvažnije - prostor učiteljima da budu ono što jesu: odgojno-obrazovni kompas.

Postoji mogućnost da se stvari promijene. Jer još nije kasno. Još uvijek možemo prestati rušiti ljude koji grade. Još uvijek možemo učitelju vratiti ono što nikada nije smjelo biti izgubljeno: dostojanstvo.

Zvono koje ne označava kraj, nego propitkivanje

Za neke je kraj školske godine samo datum, još jedna točka u kalendaru koja najavljuje bezbrižnost i more. No za one koji svakoga dana ulaze u razrede - s kredom pod noktima, planovima u glavi i odgovornošću u srcu - to je kraj još jedne borbe vođene tiho, strpljivo i često bez priznanja. Učitelji ne završavaju godinu s bonusima, titulama ni pljeskom. Oni je završavaju umorni, ali dostojanstveni, svjesni da su još jednom pokušali izgraditi nešto trajno u društvu koje im sve češće uzima alat iz ruku i govori da zna bolje.

Jer kraj školske godine nikada nije samo kraj. Nije to samo posljednji zvuk školskog zvona koji oglašava početak ljeta, ni samo razdragani smijeh učenika koji hrle prema praznicima. Taj trenutak nosi sa sobom i tišinu koju samo oblikovatelji društva čuju - tišinu iscrpljenosti, pitanja bez odgovora i osjećaja da su još jednu godinu iznijeli na leđima sustava koji ih sve manje vidi, a još manje čuje.

Nakon svih lekcija, testova, ispravaka, ispravaka ispravaka, evaluacija, roditeljskih sastanaka - ostaje pitanje koje odzvanja: je li ih itko, osim djece kojoj se predaju, zaista čuo?

Iza svake ocjene stoji čovjek

Učitelji nisu samo prenositelji znanja. Oni su rame na koje se djeca oslanjaju, zrcalo u kojem se ogledaju i često prva osoba izvan obitelji koja im postavlja granice, ali i pruža ruku.

Nekad su u društvu doživljavani kao autoriteti, nositelji moralnog i intelektualnog kapitala. Danas? Danas sve češće gledamo kako se opravdavaju pred roditeljima, jer su djeci dali trojku umjesto četvorke. Jer su “prezahtjevni”. Jer su “nezainteresirani” ako ne odgovore na poruku u 22:37. Jer su “nekompetentni” ako ne potvrde da je dijete - kakvo god da jest - savršeno.

Erozija povjerenja

Sasvim je u redu imati mišljenje. Sasvim je u redu boriti se za svoje dijete. No, postavlja se pitanje: borimo li se za njih ili kroz njih?

Roditelji koji se danas javljaju učiteljima zbog svake ocjene, svakog zareza u bilješci, svakog pogleda ili riječi koju su njihova djeca doživjela kao “nepravednu”, možda zaboravljaju ono najvažnije - da upravo time potkopavaju autoritet osoba koje su tamo da ih uče.

Dijete kojem se svakodnevno prenosi poruka da su učitelji u krivu, da je svaka loša ocjena rezultat nepravde, a ne odgovornosti - dijete je kojem nismo učinili uslugu, nego štetu. Školujemo generacije koje neće znati primiti kritiku, suočiti se s neuspjehom, prepoznati vlastitu pogrešku. Stvaramo mentalne “invalide” - ne zato što nisu sposobni, nego zato što ih nismo pustili da to postanu.

Štrajkanje kao posljednji vapaj

Ova školska godina u Hrvatskoj bila je obilježena štrajkovima. Štrajkovima koji nisu bili hir, nego vapaj - za boljim radnim uvjetima, dostojnijom plaćom, manje administracije i više vremena za djecu.

Jer ono što najviše boli definitivno nije prekovremeni sat bez plaće, nego pogled u učenikove oči dok mu govori: “Nemam više snage za tebe koliko bih htio.” Birokracija je postala gušća od gradiva. Tabele, izvješća, zapisnici - zamijenili su razgovore, individualni rad i osluškivanje djece.

A reakcije sustava? Mlake, protokolarne, politički korektne. Kao da ne razumiju da svaka odgoda, svako minimiziranje problema - šteti djeci. Jer ne ulažemo u učitelje samo zbog obrazovanja, nego zbog njihove sposobnosti da oblikuju buduće građane. Ako oni klecaju - sustav pada.

Tihi junaci među nama

Unatoč svemu - dolaze na posao. Pišu nastavne pripreme u kasnim satima, ispravljaju testove u tramvaju, odgovaraju na poruke roditelja i vikendom, vode izlete, drže ruke djeci koja plaču, razgovaraju s onima koje nitko drugi ne čuje.

Njih nećete vidjeti na naslovnicama. Njih ne nagrađuju često. Ali ih djeca pamte. Po njima se sjećaju djetinjstva. I oni su oni koji ostavljaju trag, čak i kad ne znaju da su to učinili.

Isto tako, među roditeljima postoje oni koji ih poštuju. Koji razumiju da nisu savršeni, ali da rade najljepši, najteži i najvažniji posao. I među djecom ima onih koji ih gledaju s poštovanjem - jer su ih njihovi roditelji tome naučili.

Kukolj u svakom žitu

No, ne zatvarajmo oči pred činjenicom da nisu svi jednako predani. Ima onih koji su ogorčeni, koji su se umorili, koji više ne nalaze smisao u svom radu. Ima i onih koji to zvanje nisu nikad trebali odabrati.

Ali ako ćemo stvarati društvo koje u učiteljima prvo traži grešku, umjesto namjeru, ako ćemo zbog jednog nemarnog poništavati trud stotina drugih - onda ne gradimo bolje školstvo, nego samo viši zid nepovjerenja.

Reset društva: Poštovanje se ne kupuje, nego se uči

Kao društvo, vrijeme je da resetiramo svoje postavke. Da se podsjetimo što znači biti roditelj, a što znači biti učitelj. Da shvatimo da to nisu uloge u sukobu, nego u savezništvu.

Promjena neće doći preko noći. Ali može početi već sada. Može početi time da se roditelji zapitaju - činimo li više štete nego koristi kad u svemu branimo dijete, čak i onda kad možda nismo u pravu? Može početi kad svaki učitelj - i onaj umoran i onaj izgoreni - sam sebi kaže: “Mogu li se ponovno pronaći u onome što sam nekad radio s radošću?”

Može početi kad Ministarstvo prestane gledati školstvo kao skup tablica i počne ga tretirati kao ono što jest - temelj društva. Poštovanje se ne dekretira, ono se stvara primjerom.

Prosvjetari su ogledalo društva - pukotine su naše, ne njihove

I danas je eto kraj školske godine. Možda bismo svi zajedno trebali ustati, zapljeskati i reći - HVALA. Ne iz pristojnosti, nego iz dužnosti. Jer ne odgajaju samo našu djecu, nego i nas. Pokazuju nam što znači strpljenje, predanost, odgovornost, empatija. Ako ćemo ih poštovati - djeca će to naučiti. Ako ćemo ih omalovažavati - društvo će to platiti.

Uostalom, kad učitelji padnu - ne padaju sami. Tada svi mi gubimo ocjenu iz zrelosti. Jer današnji učitelj nije simbol represije. Nije strogi egzekutor znanja, nego netko tko, usprkos sustavu, često unatoč administraciji, i dalje pokušava odgajati, razumjeti, usmjeriti.

I dok se škole prazne, dok dnevnici tonu u arhive, a učitelji po tko zna koji put za sobom zatvaraju vrata učionica s osjećajem da su dali više nego što su mogli - društvo i dalje šuti. Vlada šuti. Ministarstvo šuti. Mediji šute (osim kad se traži naslov). A roditelji, nažalost, prečesto govore previše - i preglasno.

A učitelji? Oni su tu. Ostaju. I dalje dolaze. Unatoč svemu. I možda je zato vrijeme da za promjenu svi zajedno otpjevamo novu verziju starog stiha:

“Hey, teacher - hvala ti što nisi odustao od naše djece.”

Jer ako nastavimo trenutnim putem, na kraju nećemo ostati bez školstva. Ostat ćemo bez učitelja. A s time i bez budućnosti.

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

• pratite nas na društvenim mrežama •