Zajednica na ramenima vatrogasaca - s pijetetom i poštovanjem prema onima koji nas štite
Piše: Karlo Hrženjak |
Društvo |
30. kolovoz 2025.
30. kolovoz
18 godina od kornatske tragedije - najveće tragedije u povijesti hrvatskog vatrogastva, u kojoj je živote izgubilo 12 vatrogasaca. (Foto: Uzavreli Poeta/Facebook)
Danas se navršava osamnaest godina od tragedije koja je obilježila hrvatsko vatrogastvo i duboko se urezala u kolektivno pamćenje. Kornatska tragedija iz 2007. godine, u kojoj je dvanaest vatrogasaca izgubilo živote, ostavila je za sobom bol i prazninu, ali i trajni podsjetnik na smisao i vrijednost tog poziva. Njihova žrtva nije ostala samo u krugu obitelji i prijatelja, nego je postala simbol hrabrosti i predanosti cijelog vatrogasnog sustava. Na današnji dan ne promišljamo samo o onome što se dogodilo, nego i o onome što se svakodnevno događa. Promišljamo o vatrogascima koji i danas, baš kao i onda, staju pred vatru i daju dio sebe kako bi drugi bili sigurni.
Ovo ljeto ponovno nas je podsjetilo koliko je vatrogastvo zahtjevan poziv. Duž hrvatske obale vatra je gutala šume i makiju, prijetila kućama i naseljima, a vatrogasci su danima stajali na prvim linijama obrane. Kuće su evakuirane, prometnice zatvorene, a oni su neumorno radili, satima i noćima, štiteći ljude i okoliš. Svaki požar pokazao je da hrabrost nije apstraktna riječ nego svakodnevni čin, a predanost vatrogasaca mjeri se u njihovoj prisutnosti ondje gdje je najopasnije.
Takve scene možda u javnosti ostaju zapisane kroz brojke o spaljenim hektarima i broju evakuiranih, no iza svake brojke stoji stvarnost iscrpljenih ljudi - sati provedeni u dimu, dani u kojima se spava u prekinutim trenucima, noći u kojima se umor gomila, ali nitko ne odustaje. Vatrogasci se bore s požarom, ali i sa samim sobom, s vlastitim granicama, a njihova prisutnost nije tek profesionalna obaveza nego izbor da ostanu ondje gdje je najopasnije.
Uzroci požara i ljudska odgovornost
Svaki požar ima svoj početak i rijetko je taj početak posve slučajan. Često ga uzrokuje neoprez - opušak bačen u suhu travu, boca ostavljena na suncu, vatra iz roštilja koja se ne ugasi na vrijeme... Sve su to situacije koje možemo spriječiti, ali ih često zanemarujemo jer se čine malima i bezazlenima. Kada pak se tomu nadodaju visoke temperature, suša i vjetar, takvi propusti prerastu u katastrofu.
Postoje i tehnički uzroci. Iskre s električnih vodova, kvarovi na instalacijama, nespretna paljenja biljnog otpada ili poljoprivredne vatre koja se otme kontroli. Sve to pokazuje da zaštita od požara nije samo zadatak vatrogasaca nego i svakog pojedinca i institucije koja sudjeluje u održavanju infrastrukture i okoliša.
Najdramatičniji i najopasniji su ipak požari koji nastaju svjesnom namjerom. Kada vatra bukne na više mjesta u kratkom vremenskom razdoblju, jasno je da iza nje stoji ljudska ruka. Tada se ne suočavamo samo s prirodnom silom, nego i s namjernim ugrožavanjem sigurnosti zajednice.
Piromanija kao društveni izazov
U javnosti se često olako govori o piromanima, no iza tog pojma krije se složen poremećaj, medicinski prepoznat kao piromanija. To nije tek želja da se izazove šteta, nego psihološki poriv koji osoba ne uspijeva kontrolirati i takvo ponašanje zahtijeva stručnu pomoć, dijagnozu i tretman. Promatrati ga isključivo kroz kazneni okvir znači previdjeti bit problema.
Svako društvo koje želi ozbiljno smanjiti rizik od požara mora se baviti prevencijom jednako koliko i represijom. To znači prepoznati oblike poremećaja, razvijati mehanizme ranog otkrivanja, omogućiti stručnu podršku i terapiju. Kada osoba s piromanijom ostane prepuštena sama sebi, opasnost za zajednicu postaje veća. U tom smislu, ozbiljan pristup podrazumijeva suradnju između sigurnosnih službi i zdravstvenog sustava, jer samo zajedničkim djelovanjem moguće je spriječiti ponavljanje tragedija.
Teret prozivanja i važnost povjerenja
Unatoč svemu što rade, vatrogasci se nerijetko nađu na meti neutemeljenih prozivki. O njima se govori da su zakasnili, da nisu dovoljno brzo reagirali, da nisu učinili dovoljno. Takve ocjene najčešće se izgovaraju iz sigurnosne udaljenosti, a ne iz neposrednog dodira s plamenom i dimom. Javna kritika ima smisla kada je konstruktivna i kada gradi sustav, no kada se pretvori u omalovažavanje, ona pogađa same ljude koji riskiraju.
Hrvatski vatrogasci redovito pokazuju profesionalnost i spremnost, a njihova vrijednost ne prepoznaje se samo u zemlji nego i u međunarodnim okvirima. Sudjelovali su u gašenju požara u susjednim državama, dijelili iskustvo i znanje, pomagali onima kojima je pomoć bila potrebna. To nije znak sustava koji kasni, nego sustava koji se temelji na predanosti, a povjerenje koje im trebamo dati nije nagrada, nego logična posljedica njihove uloge.
Kornatska tragedija kao simbol
Kornati ostaju najveća rana, ali i najveći podsjetnik na prirodu ovog poziva. Dvanaest vatrogasaca izgubilo je živote u naletu plamena koji se širio brže nego što je itko mogao predvidjeti. To nisu bili anonimni brojevi, nego ljudi s imenima, s obiteljima i svakodnevnim životima. Njihova smrt pokazuje da vatrogastvo nije posao u uobičajenom smislu te riječi, već poziv u kojem je granica između službene dužnosti i osobne žrtve uvijek neizvjesna.
Zato sjećanje na Kornate ne pripada samo njihovim obiteljima i kolegama - ono pripada cijelom društvu. Svaki put kada vatrogasci krenu na intervenciju, u sjećanju i u svijesti prisutna je i ta tragedija. Kornati su tako postali opomena, ali i trajni znak poštovanja.
Društvo koje prepoznaje i cijeni
Vrijednost vatrogasaca ne mjeri se samo spašenom imovinom ili ugašenim hektarima šume. Njihova prava vrijednost leži u tome što osiguravaju društvu stabilnost i povjerenje. Kada odlaze u škole kako bi djecu učili o sigurnosti, kada pomažu u poplavama ili nakon potresa, oni su ti koji grade zajednicu.
Stoga, dugujemo im više od povremenog aplauza ili izraza zahvalnosti. Dugujemo im sustavnu podršku, ulaganje u suvremenu opremu, stalnu edukaciju i društveno priznanje. Svaka pak zajednica koja podcijeni važnost vatrogasaca, riskira da u trenutku krize ostane nezaštićena.
Zajednica na ramenima vatrogasaca
Požari i ine nepogode ne pokazuju samo razornu snagu prirode nego i pravo lice društva. U njima se ogleda naša spremnost na solidarnost, naša sposobnost da prepoznamo hrabrost i naša svijest da nijedna zajednica ne može trajati bez onih koji je čuvaju. Vatrogasci su živi dokaz da zajedništvo nije isprazna riječ nego stvarna praksa, da postoje ljudi koji bez dvojbe staju pred opasnost kako bi drugi imali sigurnost. Njihova se vrijednost ne mjeri govorima niti brojkama, nego svakim spašenim životom, svakim zaštićenim domom, svakim trenutkom u kojem su odlučili zakoračiti tamo gdje drugi ne bi mogli.
Na današnji dan prisjećamo se Kornata i dvanaestorice hrabrih koji su ondje ostavili živote, ali istodobno gledamo i prema onima koji i danas ponavljaju isti izbor - u svakoj vatri, u svakoj noći kada sirena pozove, u svakom trenutku kada ih čeka neizvjesnost. Oni nisu likovi iz apstraktnih priča, nego ljudi od krvi i mesa, s obiteljima, brigama i snovima, a ipak uvijek spremni stati tamo gdje je najteže. Oni su granica između kaosa i sigurnosti, između straha i povjerenja, između plamena i doma.
Naša je obaveza ne zaboraviti njihovu važnost. Nije dostojno gledati ih kroz prizmu sumnje ili tražiti pogrešku ondje gdje je najviše potrebna podrška. Oni dokazuju da snaga zajednice ne živi u praznim riječima, nego u ljudima koji je nesebično nose na svojim ramenima. To je istina pred kojom svatko tko ih je ikada podcijenio mora zastati i zapitati se: što bi ostalo od zajednica bez onih koji je svakodnevno drže iznad vatre?
Ako Vam je tekst bio vrijedan ili poticajan,
možete nas podržati neobaveznom donacijom - počastite nas virtualnom kavom ☕
Hvala 🤍
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
• pratite nas na društvenim mrežama •