Kako je “pero” izgubilo obraz - svrha medija u modernom društvu kroz fiktivnu dramaturgiju
Piše: Karlo Hrženjak |
Društvo |
08. srpanj 2025.
Okus realnosti i dašak satire uz kavu, zdrav razum… Potraga za istinom traje dok klik ne stane.
Uzavreli Poeta “prijelomno” i lakonski o nepresušnoj niši djelovanja hrvatske medijske scene (Foto: screenshot Uzavreli Poeta/Facebook)
Nekoć davno, dok je papir još mirisao na tintu, a novinar bio čovjek koji se zaklinjao istini i javnom interesu, novinarstvo je bilo časna profesija - štit demokracije, ogledalo društva i svojevrsni kulturni posrednik u identitetskom pejzažu. Mikrofon je bio produžena ruka savjesti društva, a pero je tada imalo težinu mača, ali ne zbog oštrine, nego jer se njime nije mahalo olako. I onda se jednog dana dogodilo nešto doslovno “breaking”: netko je sveprisutnost interneta iskoristio za isključivanje redakcijskog etosa, a uključivanje emojija. I tako je s godinama, ta profesija prošla metamorfozu. Od istraživačkih reportaža, do lifestyle lista “10 znakova da je tvoj pas introvert”; od analize međunarodne politike, do tri lajka na objavu “EKSKLUZIVNO - Pogledajte kako izgleda morski pas kraj Dubrovnika”, novinarstvo je, malo pomalo, presvuklo odijelo plemenitog poziva i navuklo trenirku digitalnog žutila.
Uvodni redovi ove kompozicije nisu kritika iz fotelje, već vapaj iznutra, jer ono što gledamo danas na medijskoj sceni nije slučajni kaos. To je sustavna odluka o površnosti, odluka o klikabilnosti ispred vjerodostojnosti i senzacionalizmu koji nije samo dio medija, nego je postao njihova jedina i dominantna logika djelovanja. Odnosno, kako je jednom gorljivo izjavila ikona klasičnog novinarstva: “Nisam ja napustio novinarstvo, novinarstvo je napustilo mene.”
Gdje je nestala istina?
Nedavni događaji, od Thompsonovog koncerta do smrtonosne morske psine kod Dubrovnika, pružaju savršen uvid u to kako izgledaju vijesti koje nisu pisane radi informiranja, već s ciljem uznemiravanja. Da, koncert je bio ogroman, logistički zahtjevan i sa sigurnosnim mjerama koje su vrijedne respekta - 6000 policajaca, tisuće ljudi u organizaciji i prometni plan koji je funkcionirao bolje nego mnoge lokalne vlasti u mirnodopskim uvjetima.
No, što smo većinom čitali u medijima? Paniku, crvene alarme, proročanstva propasti, kataklizmične najave o stotinama bolesnih, helikopterima koji će odvoziti nesvjesne, bolnicama koje oslobađaju kapacitete kao da se sprema nuklearna nesreća… U stvarnosti? Zdravstvene intervencije svedene na vrućinu, dehidraciju, koju pivu viška i zaboravljene tablete za tlak. Niti jedna vijest o ažurnom medicinaru, čovjeku koji je organizirao punkt s vodom ili policajcu koji je četiri sata smirivao ljude umjesto da puni baterije na društvenim mrežama.
Da su takvi bili i ’90-ih…
Zamislimo, čisto fiktivno, kako bi izgledala naslovnica u Domovinskom ratu da su tadašnji novinari radili po današnjim pravilima. Kako bi izgledala medijska slika Domovinskog rata da su već tada postojali današnji standardi informiranja i suvremena tehnologija? Bi li naslovnice javljale da je hrvatski vojnik “izgubio signal na bojištu” i da se “ne zna je li uopće vidio poruku”, uz prateći studio uživo i tri “stručnjaka za mobitele” koji analiziraju porazne posljedice? Bi li dramatične najave govorile kako je “granata pala opasno blizu škole, iako su učenici nastavili crtati” - uz tihu dozu šoka što školske boje nisu zabranjene zbog sigurnosnih razloga? A možda bi i vremenska prognoza dobila naslov: “Prijetnja iz zraka - kiša dolazi, a Vlada šuti!”
Nije poanta u karikaturi, nego u pitanjima. Što bi ostalo od tadašnje hrabrosti, ozbiljnosti i zajedničkog fokusa da je sve bilo pretopljeno u klikabilni spektakl? Bi li duh zajedništva i otpora preživio u vremenu kada je važniji kadar selfieja iz rova nego informacija o stvarnom stanju na terenu? Ne sumnjamo da bi i tada, kao i danas, bilo ljudi koji znaju što znači služiti istini, ali sumnjamo da bi im algoritmi dali prostora.
Danas, umjesto da se prisjetimo kako izgleda odgovorno novinarstvo u kriznim trenucima - informativno, staloženo, usmjereno na korist građana - mi često slušamo orkestre panike i to s naslovima koji više nalikuju na kabare nego na kroniku.
Morski pas kao metafora
Kad se na društvenim mrežama pojavio video velikog bijelog morskog psa kako izranja ispred dubrovačkih zidina i usput ih demolira, s opisom: “Prijelomna vijest! U posjedu sam ekskluzivne snimke morskog psa koji se pojavio pokraj Dubrovnika…”, to je bio trenutak koji savršeno oslikava medijsku stvarnost. Slikovita hiperbola, istinita samo u osjećaju, ne i u činjenici, a sav digitalno animiran morski pas realniji od većine naslova koji su taj tjedan punili portale.
I nije problem u ironiji, jer ona jedina spašava zdrav razum. Problem je kad ironija postane jedini alat obrane od medijskog pretjerivanja. Jer kad sve postane breaking news, ništa više nije, a kad se vika digne oko svega, ljudi prestanu slušati - pa čak i kad se zaista dogodi nešto vrijedno pažnje.
Novinarstvo kao javna memorija
Jedan od najvećih gubitaka u ovom preokretu nije samo vjerodostojnost, već i ono što je novinarstvo nekada bilo - javna memorija društva. Nekada su novine bile arhiva kolektivnog pamćenja, mjesto gdje su se bilježili ne samo događaji, nego i konteksti, razlozi i posljedice. Vijest nije bila tek informacija, već dokument vremena. Danas smo došli do točke u kojoj se vijesti brišu gotovo jednakom brzinom kojom su i napisane. Ujutro pročitaš paniku, do podneva ju zamijeni nova, a do večeri se nitko više ne sjeća ni jedne, ni druge.
Ne pamtimo više činjenice, pamtimo emocije. Preciznije rečeno, pamtimo dozu uzrujanosti koju smo osjećali dok smo čitali naslov, a emociju je, nažalost, mnogo lakše proizvesti, manipulirati i prodati, nego dosljednu i odgovornu informaciju.
Novinske stranice su nekoć bile zrcalo zajednice - s pukotinama, ali iskrene. Vijesti su bile skup provjerenih vjerodostojnih informacija, a kolumne su bile prostor introspekcije, analize i pokušaji razumijevanja društva, a ne samo njegovog komentiranja. Danas, sve to nabrojano nalikuju više na retuširane selfije kolektiva koji ne zna što osjeća, ali zna da to mora podijeliti s drugima. U toj inflaciji ekspresije, pažnja postaje nova valuta, a istina se nažalost svela na alat trgovine. Ako je istina “kompatibilna” s viralnošću, onda prođe, a ako nije arhivira se u zaborav.
Time novinarstvo više ne služi pamćenju, nego zaboravu, a njegova brzina automatski mu briše dubinu. Umjesto da gradi društvenu svijest kroz kroniku vremena, ono oblikuje kolektivnu demenciju, gdje se važnost sadržaja mjeri trajanjem boravka na naslovnici, a ne doprinosom razumijevanja stvarnosti.
Tko su stvarni gubitnici?
Možda zvuči patetično, ali stvarni gubitnici nisu ni novinari, ni urednici, ni medijske kuće koje love klikove pod svaku cijenu. Gubitnici su građani. Ljudi. Oni koji još uvijek vjeruju da je informacija više od naslova, a vijest više od dojma. Oni koji žele znati, razumjeti, povezati točke, oni koji traže kontekst, a ne kaos, i najbitnije - oni koji žele biti informirani, a ne samo uzrujani.
Posebice su gubitnici oni koji bi, da im se pruži prilika, rado pročitali ozbiljan tekst o sigurnosnim mjerama na javnim okupljanjima - ali im algoritam nudi samo peseke s emocionalnim oštećenjima i celebrityja koji je “morao napustiti grad jer je osjetio napetost u zraku”. Pa kako da onda taj čovjek zna gdje su izlazi u slučaju evakuacije, kad mu naslovnica nudi “top 5 outfita s koncerta koji su šokirali naciju”?
A što da kažemo o “javnim osobama”?
Pojava takozvanih "javnih osoba" u današnjem medijskom prostoru sve više nalikuje svojevrsnoj simulaciji utjecaja. Nisu one javne jer ih je javnost birala, slušala ili imala povjerenje u njihovu stručnost. Postale su javne, jer su odlučile da jesu, a mediji su to objeručke prihvatili. Moderni mediji, umjesto da analiziraju i razotkrivaju, sve češće funkcioniraju kao produžetak osobnih feedova i storyja, bez filtera, bez konteksta. Kada influencer objavi da napušta Zagreb jer "ne osjeća dobru vibru zbog koncerta", to automatski postaje tema dana. Kada političar s osmijehom pozira sa sendvičem i sakupljačima boca, to se plasira kao dokaz njegove skromnosti i prisnosti s narodom, umjesto da se analizira gdje je bio ili gdje će biti preostalih 364 dana u godini.
Rezultat je kult osobe, a ne sadržaja. Važno postaje tko je nešto rekao, ne što je rečeno, klikovi postaju važniji od istine, a komentari ispod objava važniji od profesionalne analize. I dok mi raspravljamo o statusu nekog pjevača, gradonačelniku u šatoru ili influencerici koja “emocionalno više nije mogla ostati”, istinska pitanja - sigurnost, organizacija, kvaliteta života građana - ostaju nespomenuta i izvan fokusa.
I što sad?
Postoji li povratak? Tehnički da. Ali ne bez truda. Ne bez promjene percepcije, navika i odgovornosti. Povratak zahtijeva novu medijsku pismenost, onu koja ne počinje s “što piše u naslovu”, nego s pitanjem: “Tko ima koristi od toga da me ovo uzrujava?” Ili: “Zašto se ovo servira kao najvažnija stvar danas?”
Jer novinarstvo se ne može popraviti samo iznutra. Možeš ti imati najboljeg reportera ako ga nitko ne želi čitati ili slušati. Potrebna je i publika koja zna prepoznati razliku između buke i informacije, između dojma i činjenice. I možda je upravo sad pravo vrijeme da novinarstvo ponovno počne nalikovati na ono što bi trebalo biti: svjetionik, a ne reflektor. Ne da obasjava samo ono što je trenutno zanimljivo, nego da bar na nekoliko sati osvijetli ono što je dugoročno važno. Dakle, da prestane biti aparat praćenja samoiniciranog kaosa i postane pokazivač provjerenog smjera.
Ima mjesta u feedu i za stvarne vijesti
Kao i uvijek, pa tako i sada, u svemu ovome postojale su stvari vrijedne prostora, barem jednog kutka u tom beskrajnom digitalnom feedu. Kutka za pohvalu svim službama koje su uložile ogroman trud da cijeli događaj protekne bez ijednog ozbiljnog incidenta. Za sve male domaće poduzetnike i ljude koji su iza kulisa davali sve od sebe - od tehničara do redara, od radnika u kuhinjama do vozača kombija koji nisu završili u nijednoj “herojskoj” naslovnici.
Jednako tako, u srcu sezone, umjesto clickbait priča o pohlepnim iznajmljivačima i porcijama lignji po cijeni avionske karte, netko je mogao istaknuti one koji gostima nude poštenu vrijednost za novac, osmijeh kao standardnu uslugu i ugled kao kapital. Kada se negdje pojavi morski pas, zar ne bi bilo korisnije objasniti kako je samo zalutao, te da dok službe ne kažu drugačije, nema potrebe za strahom? Ako pak pas reagira na baseve, to je normalno, jer je to i dalje pas, a ne analitičar zvučne difuzije.
I nije ovo opravdavanje pozdrava “Za dom spremni”, jer ga ne treba opravdavati ako se koristi za vrijeđanje druge nacije, naroda ili države. Ovdje se ne radi o branjenju simbolike, nego o tome da se, uz volju i odgovornost, može ponuditi i vjerodostojna, uravnotežena vijest - i da će i takva, bez vrištanja i senzacije, biti pročitana. Samo joj svi zajedno, i mediji i publika, moramo dati priliku.
Zaključak (ili: veliki bijeli morski pas modernih vijesti)
Kad danas pogledamo morsku psinu kako ruši dubrovačke zidine u digitalnoj parodiji stvarne vijesti, ne možemo se ne nasmijati. Ali ispod tog smijeha krije se gorak okus spoznaje - smijemo se jer je parodija preciznija od stvarnosti. Smijemo se jer je novinarstvo koje je nekad smatrano “javnom memorijom društva”, postalo buvljak informacija - pejzaž pun vikanja, malo slušanja, a još manje memoriranja.
I zato, u svijetu gdje svi viču, nitko ne sluša, a ne daj Bože da se usput nešto i zapamti, možda će nas spasiti upravo oni koji znaju tiho i jasno ispričati istinu. Novinari koji se ne boje reći “ne znam”, urednici koji biraju tišinu umjesto senzacije, a posebice čitatelji koji pitaju “je li ovo zaista važno?”
A dok to ne dođe, evo jedne vodilje za kraj - lako pamtljive i valjda razumljive:
Ako je sve hitno, ništa nije važno; ako je sve ekskluziva, ništa nije istina; ako je sve drama, stvarnost je komedija. A ako nas sve izuva jedan prenapuhani morski pas, onda je vrijeme da se svi skupa nanovo obujemo - i da, one bijele, standard-height čarape na sandale pri 38°C su izvrstan odabir.
Ako Vam je tekst bio vrijedan ili poticajan,
možete nas podržati neobaveznom donacijom - počastite nas virtualnom kavom ☕
Hvala 🤍
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
• pratite nas na društvenim mrežama •