Tko će nas liječiti? - i kako smo se doveli u situaciju da si to pitanje moramo postavljati
Piše: Karlo Hrženjak |
Društvo |
10. srpanj 2025.
Otvaranje oči bez optuživanja, ali uz realnu sliku i poziv na kreiranje prostora za dijalog - baš onakav kakav hrvatsko zdravstvo zaslužuje.
Energetski obnovljena zgrada Županijske bolnice Čakovec (Foto: Županijska bolnica Čakovec/Facebook)
U zemlji u kojoj je zdravlje još jedna od rijetkih preostalih svetinja, pitanje “tko će nas liječiti?” postalo je toliko često da više nije tek retoričko. Ono je vapaj. U bolnicama nedostaju liječnici, u ambulantama nedostaju zamjene, a u ruralnim krajevima sve češće nema nikoga. Hrvatski zdravstveni sustav, nekada iznimno respektabilan (opravdano) i izvan svojih granica - danas se, iako i dalje respektabilan, krpa. No, ono što zabrinjava više od samog deficita stručnjaka jest činjenica da se gotovo nitko više ne čudi. Učimo živjeti s pukotinama, a kad se sustav uruši, ne puca s treskom, nego kroz tišinu čekanja, zatvorenih vrata i otkazanih termina.
Ova kompozicija ne traži krivce, definitivno ne docira i nije u službi nijedne strane. Postavlja pitanje kako smo se doveli do točke u kojoj zdravstvo više nije mjesto poziva, nego žarište odlaska? I jesmo li, kao društvo, spremni vidjeti svoj udio u tom slomu?
Suho zlato u deficitarnom ruhu
U Hrvatskoj danas nedostaje gotovo 300 obiteljskih liječnika, više od stotinu ginekologa, te isto toliko pedijatara. Riječ je o vrhunskim stručnjacima koji su temelj cjelokupne zdravstvene mreže, osobito u primarnoj zaštiti. Obiteljski liječnik prvi je kontakt pacijenta sa sustavom, ginekolog brani dostojanstvo ženskog zdravlja, pedijatar oblikuje prve korake djece. Njihova prisutnost nije luksuz - to je uvjet civilizacijske normalnosti.
I dok brojke govore svoje, sustav kao da šuti, a iseljavanje liječnika u inozemstvo više nije vijest nego procedura. U jednom trenutku, radne knjižice više ne ostaju doma, a kad nestanu, praznine više nitko ne zna popuniti. Struka se gasi na marginama sustava, a što ostaje, preopterećeno je do ruba profesionalne iscrpljenosti.
Kad politika operira
Zdravstvo bi trebalo biti neutralna sfera - neovisna o izborima, strankama i političkim kalkulacijama, ali realnost nas demantira. Primjer čakovečke bolnice iz proteklih mjeseci nije tek lokalna kriza, već ogledalo opasnog trenda. Nekolicina kirurga odlučila je dati otkaze. Dio javnosti stao je uz njih, organizirani su prosvjedi, a nagađanja, šuškanja, sukobi i istupi u medijima postali su svakodnevica. No ono što se isprva činilo kao vapaj za boljim uvjetima ubrzo je poprimilo siluetu politički orkestrirane predstave.
Razlozi otkaza nisu nikad do kraja objašnjeni, a možda ni ne moraju biti. Motivi su uglavnom ostali nedorečeni, a kad se pokušalo postaviti konkretna pitanja, pristigli odgovori su bili tek diskrecijski, umanjeni i gotovo cinični. Dodjeljivana su priznanja i izricane rečenice koje su više štitile formu nego sadržaj. I u toj šutnji i zbrci, ostali su pacijenti, odnosno sustav bez ljudi, te pitanje može li osobna profesionalna odluka postati političko sredstvo?
Oni koji su otišli, možda su to učinili iz uvjerenja, možda iz slabosti, a možda i iz bijesa. Ne možemo znati sve razloge i nismo pozvani ni primjereni suditi, ali možemo primijetiti obrazac. Kada politička scena počne diktirati narative u bolničkim hodnicima, gubi se prostor za stručnost. I svaka ostavka više ne postaje čin otpora, nego potez u nekoj unaprijed zamišljenoj igri moći.
Kočnice koje nismo htjeli priznati
Što koči reformu hrvatskog zdravstva? Prije svega, iscrpljeni ljudi. Liječnici rade prekovremeno, često bez odgovarajuće naknade, prepušteni rutini bez pravog sustava podrške. Birokracija guši inicijativu, a administrativni teret nadjačava stvarnu brigu o pacijentu. To, moramo se složiti, nisu radni uvjeti - to je demontaža poziva.
Zatim je tu i otpor modernizaciji. Zvuči paradoksalno, ali zdravstvo koje je tehnološki napredno u dijagnostici, ostaje kruto i zastarjelo u organizaciji. Telemedicina, interdisciplinarni timovi, digitalna rješenja za kronične pacijente - sve su to dostupni alati. No rijetko kada dobiju prostor za život. Suradnja liječnika s nutricionistima, psiholozima, farmaceutima ili socijalnim radnicima trebala bi biti pravilo, a ne iznimka. Sustav koji se temelji isključivo na jednom liječniku i jednoj sestri, bez mreže podrške, dugoročno je neodrživ.
I naposljetku, politika. Svaki pomak - zapošljavanje, smjena, imenovanje - gleda se kroz prizmu političke koristi. Klinička praksa u nekim bolnicama zamijenjena je političkom retorikom, a glas razuma više se ne čuje od jeke predizbornih obećanja. Kad zdravlje postane medijska valuta, cijena se uvijek plati na račun pacijenata.
Vrijednosti koje još žive
Unatoč krizama, hrvatski zdravstveni sustav ima temelje koje vrijedi očuvati. Mnoge ustanove, osobito klinički centri, prepoznati su po izvrsnosti, stručnosti i inovacijama. Od transplantacijske medicine, preko hitne pomoći do uspješne borbe protiv pojedinih oblika karcinoma - sustav i dalje proizvodi vrhunske rezultate. Hrvatski liječnici, medicinske sestre, tehničari i ostalo osoblje redovito se dokazuju i izvan granica zemlje, ne samo po znanju, nego i po etičnosti i ljudskosti.
Pandemija COVID-19 pokazala je snagu brze prilagodbe i solidarnosti. Digitalna naručivanja, e-recepti, nacionalni registri, sve su to moderni alati koji funkcioniraju, iako često ispod radara javnosti. Kvaliteta obrazovanja medicinskog kadra i dalje je konkurentna na europskoj razini. Ukratko, imamo znanje, imamo infrastrukturu, imamo ljude. Samo ih trebamon zadržati, podržati i pustiti da rade.
Prizemljeni modeli, stvarne mogućnosti
Rješenja nisu nedostižna, dapače već su isprobana, čak i u drugim zemljama, pa i kod nas u izoliranim primjerima. No da bi ih se ostvarilo, potrebna je politička volja, ali i društvena hrabrost.
Edukacija i podrška mladim liječnicima ključ su dugoročnog opstanka. Ako želimo pedijatra u Vukovaru, ginekologa u Ogulinu, obiteljskog liječnika u Imotskom, onda im moramo ponuditi više od plaće. Trebamo stipendije, mentorstvo, sigurne karijerne puteve. Lokalne zajednice pak, zajedno s državom, moraju postati partneri u tom cilju.
Upravljanje bolnicama mora se depolitizirati, što ne znači da ti ljudi, kao i ostatak medicinskog osoblja uostalom, ne smiju biti politički aktivni. Čak naprotiv. Ali ravnateljstva, uprave i nadzorni odbori ne smiju biti funkcije koje se dijele po stranačkim kvotama. To moraju biti ljudi od struke, s iskustvom, neovisni kada je u pitanju radno okruženje i dakako jasno evaluirani prema učinku, a ne pripadnosti.
Primarna zdravstvena zaštita može se osnažiti timskim modelima. Liječnik koji ne mora sam nositi sve - već s njim rade tehničari, psiholozi, socijalni radnici i edukatori - lakše se nosi s izazovima, a pacijent dobiva više. To je dokazano učinkovit model u mnogim europskim zemljama, ali i kod nas gdje je pilotiran.
Financijsko vrednovanje rada u malim sredinama mora se mijenjati. Ne smije biti kazna što si liječnik u Đurđevcu, a ne u Dubravi. Porezne olakšice, stanovi, potpora za djecu, bolji uvjeti rada - sve su to legitimni alati da se privuče kadrove.
I konačno, treba vratiti dijalog. Iskren, argumentiran i stručan. Ne dijalog koji počinje konferencijom za medije, nego onaj koji se vodi između liječnika, uprava i donositelja odluka. Ako se problemi rješavaju u tišini, a ne u galami, onda možda i zdravstvo može ponovno disati.
I na kraju…
Ne znamo sve. I ne moramo znati. Ali znamo dovoljno da prepoznamo kada sustav više ne služi ni sebi ni drugima. I dovoljno je da shvatimo kako nismo samo promatrači ove stvarnosti, već i njezini sukreatori. Svojim izborima, šutnjom, podjelama. Pitanje “tko će nas liječiti” nije više tehničko - ono je postalo društveno, moralno, identitetsko. Jer kad liječnik ode, ne gubimo samo radnika. Gubimo iskustvo, znanje, razumijevanje. Gubimo povjerenje.
I zato se ne radi samo o tome hoće li sutra biti ginekologa u manjoj sredini. Radi se o tome hoćemo li imati društvo koje vjeruje da zdravlje nije privilegij nego temeljna sigurnost. I imamo li volje to braniti, ali ne prosvjedima, ne etiketama, nego upornim, tihim, odlučnim inzistiranjem na normalnosti.
Dijagnoza je jasna. Pitanje je samo jesmo li spremni preuzeti odgovornost za terapiju? I počinjemo li već danas s oporavkom?
Ako Vam je tekst bio vrijedan ili poticajan,
možete nas podržati neobaveznom donacijom - počastite nas virtualnom kavom ☕
Hvala 🤍
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
• pratite nas na društvenim mrežama •